Možda se čuda dese, pa Miljacka svu pogan odnese, pa da mogu, naša djeca, iz svijeta, kući doć!
U psihologiji je odavno poznato, te znanstveno propitano i utvrđeno da su roditeljima draža “poslušna djeca” od “buntovne”. Također je dokazano da su ta “buntovna” djeca značajno zdravija na mentalnom planu, obradi emocija i što je najvažnije ozbiljno sretnija i zadovoljnija kroz život. Dok “poslušna” gledaju uvijek da ugode svima, nikada ne gledajući sebe i ne slijedeći svoje potrebe, želje i snove, ova “buntovna” znaju za sebe, stabilna su i uravnotežena, sa jasnijom mjerom između vlastitih potreba, želja i očekivanja spram onih koje društvo pred njih postavlja. “Buntovni” vjeruju u sebe, imaju visoko samopoštivanje i dostojanstveni su u svom odnošenju sa okruženjem, samostalniji, slobodoumniji i hrabriji.
Tako da je uglavnom “najbolji sin” u stvari onaj poslušni, koji puše u istu tikvu, koji podilazi i komplimentira, dok oni “buntovniji”, neposlušniji, bivaju odbacivani, odgurivani i marginalizirani, kao da su tuđi.
Tako, evo, mada ne znam, ko je “najbolji sin Bosne”, sigurno ih u mome okruženju znam nekoliko puno, nezamislivo boljih.
Navest ću ih tek par, ne bi li slikovito dočarao apsurdnost svih društvenih odnošenja i zanošenja.
Divni, prepošteni, plemeniti, dobri, humani, široke duše i ruke, predani, društveno, socijalno i vjerski angažovani, ratni vojni invalid, veteran rata, Zlatni ljiljan, bez oka i ruke, koji nakon tog ranjavanja pošteno završi studije, magisterij i doktorat, napisa mnoga kvalitetna djela, pokrenu mnoge društveno osjetljive akcije, osnova udruženja za zaštitu kulture, tradicije, snimi brojne dokumentarce i svjedočanstva o Bosni i Bošnjaku i običnom i neobičnom čovjeku, i ko zna šta sve ne učini, pomažući i nesebično se zalažući za državu, naciju, vjeru, a jedva da to itko vidi i cijeni iz te njegove SDA, jer je Amir Ismić Baton upravo njihov vjerni i odani član tri decenije. Čovjek, kojem se nema šta zamjeriti niti o njemu šta loše reći, osim da nije spreman na hvatanje u halku i u kolo zbog dunjaluka.
Il, onaj anamo, tuđi a naš, Vikić Dragan, il Jovan Divjak, il Josip Pejaković, il naš, a naš, a nije naš, Halid Bešlić, koji po veličini dženaze i stepenu žala i tuge, ispade, ne da je najveći sadašnjice, nego možda svih vremena.
Upravo taj ispraćaj Halida Bešlića, šalje poruku o tome, šta je za običnog čovjeka veličina. Nije ona sadržana u sili, moći, poziciji, vlasti, već jednostavnosti, plemenitosti i dobroti, djetinjoj jednostavnosti i neiskvarenosti, spremnosti da daješ sebe za druge, a Halid je to uvijek svjedočio, pjevajući za svakog prolaznika i budalu, koja mu dobaci: “Daj Halide onu novu”. Tu je on na tom primjeru pokazao bezbroj puta da su sve ove priče, koje sada slušamo o njegovom pomaganju drugima, sigurno istina, jer je on bio neko ko ne zna odbiti da drugom učini trenutak, dan, život boljim.
Zato je ovolika hajka na Halidove šatro grijehe. Ne smije se dozvoliti da ostane ideja, kako neko može biti najveći, a da nije po njihovim mjerilima i da nije od onih koji je njihov ili njima služi. Halid nikada nije bio njihov. Bezbroj puta je pričao o svojoj Jugonostalgiji, o tome da su svi njegovi, o tome da voli život i ćeif.
Možda se čuda dese, pa Miljacka svu pogan odnese, pa da mogu naša djeca iz svijeta kući doć!