Mustafa Cerovac je, kažu borci i oficiri koje je vodio, bio pravi komandant. Čovjek, koji je obranio Tešanj i regiju u proteklom ratu, spasao mnoge živote, stvorio red, ravnotežu i osjećaj sigurnosti u vremenima u kojima je sve bilo nesigurno. Bio je lider, vođa, zapovjednik, oslonac i tačka balansa za sve one što su čekali u hijerarhiji ispod, da neko drugi preuzme odgovornost, da neko drugi zna bolje šta i kako, da ih se uputi i vodi. Kažu da je i pored malog broja godina, odavao ogromno iskustvo, stabilnost, odlučnost, mudrost i zrelost.
Anegdota unutar kruga bliskih suradnika kaže, kako je jedne prilike, Irfan Ajanović, SDA-ov čovjek za “terenska” pitanja, navratio sa koferom kod Cerovca, nudeći “ozbiljnu”, kažu da je u koferu bio milion, podršku u zamjenu za njegov ulazak u Stranku demokratske akcije, a što je komandant mangupski odbio tražeći da mu se donese njegova rakijica da nazdravi Irfanu i tako moćnoj SDA, koja upravlja svom ratnom logistikom.
Čovjek, junak, vođa, ratni komandant u pravom smislu te riječi, demobilisan je u činu rezervnog pukovnika i nastavio kroz post-ratni život sa svojom prijeratnom diplomom pravnika, bez beneficija, bez unapređenja, bez čina generala, za koji će svi ozbiljni vojnici reći da je jedan od onih koji su ga istinski zaslužili, a nisu dobili.
Zato su taj čin generala dobili mnogi iz već spomenute logistike, poput Halila Brzine. Mnogi logističai su dobili i Zlatne ljiljane i Zlatne policijske značke. Kažu borci, da ti odlikovani, izuzev onih posthumno odlikovanih i onih do invaliditeta iskasapljenih boraca, ili ponekog rijetkog istinskog heroja, uglavnom imaju “više mesnice nego rova”.
Ti lažni heroji i nezasluženi visoki činovi, uglavnom imaju zajedničku odliku, da su bili ili članovi SDA, ili bliski “mladomuslimanskom krugu” iz osamdesetih i/ili obitelji Izetbegović ili su na vrijeme stali u prvi saff i obavili hadž, ili što je najčešće, sve to ujedno i na mah.
Tako su logističari i moralisti postali krema našeg društva, perjanice naše kulture, nacionalnog identiteta i vjerskog života. Po ko zna koji puta u bosanskoj istoriji stvarni su heroji ili sahranjeni ili odbačeni, odgurnuti i ostavljeni u stranu, a trgovci, krijumčari, šverceri i ublehaši postali veziri i knezovi, kadije i ulema, čuvari ključeva i rizničari.
Bošnjo je čudna sorta, teško ili nikako prihvata da je neko iznad njega, da njime upravlja i vlada, da mu je nadređen i dominantan, te stvarnu vrijednost, kompetenciju, sposobnost i istinsku moć, posebno moć duha, uklanja i rukama i nogama iz svoje blizine, uma i sjećanja. Lažne veličine su mu bliske i drage, jer se pod njima ne osjeća ugroženim, jer ih doživljava kao svoje, srodne, kao one koji su eto tu samo stoga što ih je sudbina pogledala, a u suštini niti su šta bolji, niti sposobniji, niti spretniji, niti pametniji od njega.
Diči se i ponosi Bošnjo time, da kod njega niko nije veličina, pa je stvorio i mit o tome, kako eto na primjer u Sarajevu niko nije zvijezda, te ništa ne znači niti ako si dobio Nobela ili Oskara, jer se samo “pika” jesi li ili nisi “raja”. Ta historijska vrijednosna podvala sistemski je uništila bilo kakvu priliku stvaranja zrele i prosperitetne sredine u kojoj su kompetitivnost i kompetencija poželjna prednost, a izuzetnost i izvrsnost prepoznate, poštovane, podržavane, uzgajane i njegovane, kao vrlina, kao najviši civilizacijski cilj, kao individualni, obiteljski i društveni okvir u kojem se uzgaja naraštaj novih vođa, karizmatičnih pojedinaca, kreativnih pregalaca i moralnih vertikala.
Diči se Bošnjo, što mu šaner vrijedi više od književnika, ako to mahala tako hoće. Ponosan je taj ubogi, na propast i nestanak samo-osuđeni i nikada dorečeni nacion, što nikada nikoga nije poštovao zbog onoga što jeste ili što čini, već samo i isključivo onako i onoliko i shodno palanačkim procjenama i potrebama, jer ne do Bog, da se kakav izniman čovjek osjeti vrijednim u svome pregalaštvu i stvaralačkom postojanju.
Zato je Bošnji dobar, ma idealan, svaki logističar heroj i general, jer je i sam mogao dijeliti takvu sudbinu, dok je za pravog junaka trebalo poturiti svoju glavu ili “gujcu” gelerima, preuzeti prijetnju i odgovornost. Zato je Bošnji blizak “super-talentirani” Grandov pajac, a dalek i stran kakav “neznani” naučnik. Neznani, upravo stoga što je i taj naučnik i književnik i umjetnik i humanista, baš kao i junak, prihvatljiv samo ako je neznan, mrtav ili lažan. Kao neznan i mrtav prihvatljiv je jer niko ne želi biti poput njega, a kao lažan jer svak je baš, isto tako, mogao napraviti tako “velike” stvari, samo da mu se htjelo, da su ga zvijezde pogledale ili da je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme i sa pravim ljudima.
Zato je Bošnji draga ta SDA, jer za nju ne treba ništa posebno. Za nju je dovoljno da budeš “njen”, da kažeš kako si vjernik, da glumiš sve što treba, bez da išta od toga bude tvoja zbilja. Za nju ne trebaš imati nikakvu ideju, ne trebaš biti spreman na bilo kakvo zalaganje, trud, žrtvu. Za nju je dovoljno da samo glasno uzvikuješ parole o domoljublju, vjeri i naciji, a onda, baš isto, kao nakon džumme, možeš nastaviti živjeti mimo toga, jer ko zna šta je stvarno istina o tebi, mimo Boga.
Za SDA ne moraš biti pametan niti istinski obrazovan. Dovoljna je kakva lažna diploma, izmišljeni magisterij ili sumnjivi doktorat. Za SDA ne moraš biti heroj niti borac. Dovoljno je da imaš knjižicu, stranačku ratnu, kojom dokazuješ da si bio član ili novčano iz dijaspore pomagao ideju i projekat porodičnog kalifata.
Za SDA ne trebaš biti pošten, već naprotiv, poželjno je da si krajnje nepošten, ali da to znaš sakriti napadima i pljuvanjem po drugima i pozivanjem i zaklinjanjem u Gospodara i Poslanika.
Pa kome onda treba škola, trud, rad, zalaganje, krv, znoj i suze, kad sve to može preskočiti stranačkim učlanjenjem u stranku, što tri decenije nosa pune kofere logistike i prema potrebi kupuje “nove biografije i historijske činjenice”.