Slušam stalno jednu te istu šuplju besjedu, kako treba biti korektan u nastupima, odmjeren, upotrebljavati pristojan vokabular, ne prelaziti granicu, pružati otpor mirno, dostojanstveno, ne spuštajući se u kaljužu iz koje napadaju neprijatelji države, nacije, vjere, kulture, napretka i budućnosti.
Po toj logici, kada oni nas kamenom, mi bi trebali uzvratiti pogačom, odnosno na šamar bi slijedilo naše okretanje drugog obraza. Svako uzvraćanje istom mjerom, ili ne dao Bog, žešćim atakom, označava se kao primitivizam, nedostatak kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, manjak intelektualnih i akademskih normi.
Dakle, od nas, društveni kontekst i za njega vezano javno mnijenje očekuju, da na svaku vrstu uvrede odgovorimo pristojnim snebivanjem, da se dostojanstveno okrenemo kada nas autoriteti nazovu izdajicama, nevjernicima, konjima, ili da im tiho i smireno uputimo protestnu notu.
Očekuje se od nas, da na tri decenije sistemske krađe, otimačine i uzurpacija našeg društvenog i državnog dobra, koje su nam uništile mladost a budućnost izmrvile u vjetar, prijekorno ali kulturno upozorimo, te ozakonjene kriminalce pod zastavama nacionalnih partija, da bi možda trebali počeli razmišljati o promjeni kursa i napuštanju zločinačkih praksi.
Traži se od nas, da na prekrajanje prošlosti, odgovorimo tišinom, puni razumijevanja, da eto i oni koji su izgubili Drugi svjetski rat, imaju pravo na svoju istinu, u kojoj će iskazati pijetet svojim pobijenim i protjeranim precima, koji su klali u ime stvaranja velikih država i uzdizanju svojih nacija.
Zahtjeva se od nas da nađemo alternativne, prihvatljivije izraze za fašiste i novo- probuđeni fašizam, te da amnestiramo historijski dokazane suradnike nacista, a da partizane, kao jedine protivnike nacizma na Balkanu, svedemo na ravan ateističke i bogohulne pogani.
Primjerenim bi bilo možda neko “vela havle”, na konstataciju velikodostojnika da je osuđeni kriminalac u stvari “najveći sin Bosne”, što bi eto bio i jedini eventualno primjeren negativni komentar na konstataciju o tome da ćemo za deset godina njihove nove vlasti ostvariti sve ono što smo zijanili za njihove prethodne tri decenije vlasti, pa možda čak i ušićariti šta god pride.
Nas, dakle mogu handriti, jahati, vrijeđati, uništavati, ubijati, mučiti, terorisati, sistemski uništavati i ugrožavati, a mi bi trebali pri tome ostati pristojni, dostojanstveni i kulturni.
Pa ovo doista liči na religijsku bajku o carstvu nebeskom, koje će zaslužiti oni što skrušeno trpe nepravdu, umjesto da je silom stresu sa sebe i počnu živjeti život na ovom svijetu.
Tako se evo i sva priča oko Zukana Heleza i njegovog komentara na ideološko porijeklo Željane Zovko i Maxa Primorca, svodi upravo na to, da nije u redu, da ih on na takav pogrdan način označava, dok oni pljuju na suverenitet države Bosne i Hercegovine i pišaju na historijsku činjenicu o njenom hiljadugodišnjem postojanju.
Zanimljivo je, kako Heleza niko ne brani sem običnog svijeta, pa se stoga njegov nastup označava kao jeftini populizam, neprimjeren ministru njegovog ranga.
Šta su nastupi Zovko i Primorca nego atavizmi ustaštva i fašističkih ideologija čijim dijelom je to ustaštvo bilo? Naravno, da se fašizam prenosi genima, jer nisu geni, samo i isključivo oni, sastavljeni od DNK i RNK, već i oni što se razvijaju na kulturnom nasljeđivanju, trans-generacijskom prijenosu ideološke matrice.
Zanimljivo je kako Heleza ne brani Dragan Bursač, jer on haman brani samo one iz reda SDFA. Ne brani ga niti Ivana Marić, jer ona očito nije spremna ići kontra hrvatskih interesa. Ne brani ga niti njegova partija, jer je njenim članovima uvijek ljepše biti u zoni komfora, ne zamjerajući se plaho nikome, ni SDA, niti IVZ, niti međunarodnim faktorima.
Za očekivati je od SDA i IVZ da hinjski šute dok hrvatski nacionalni interes drma temelje države, no nije za očekivati da, kada se javi odlučan glas osude, što staje na branik interesa domovine, iz reda SDP-a, taj isti SDP, ostaje distanciran i neodlučan, namjesto da stane uz svoga čovjeka i prije svega, njegov ispravan nastup u odbrani države.
I nema tu nikakvo “ali”.
To “ali” možete objesiti mačku o rep.
Takav SDP, bez stava, bez jasne ideologije, bez kritične mase ljudi koji iskreno i predano vjeruju u socijaldemokraciju, antifašizam, domoljublje, poštenje i antikorupciju, nije sposoban doseći one visine i onu snagu, kakve je imao za vremena Nijaza Durakovića.
SDP čiji članovi nisu spremni na borbu, nisu spremni da se izlože, niti da izađu iz svoje zone komfora, nije ona alternativa, koja ovome društvu treba.
Nama treba SDP, koji će nastupati hrabro i nezaustavljivo, čiji će članovi istupati javno i otvoreno zauzimajući se za ideale po svaku cijenu, pa makar to značilo i gubitak pozicija. Nama treba revolucionarni duh na čijim će krilima nastati velike društvene promjene.
Treba nam SDP, koji će stati uz premijera kada pokušava “spengati” odgovorne za kriminal u Autocestama. Treba nam SDP čiji će članovi upravnih i nadzornih odbora biti spremni, da se oduže tom SDP-u, koji im je ukazao povjerenje, pa da ne samo čestito odrade ono što im je obaveza, već i da javno istupe i zauzmu se za ideju socijaldemokracije, a ne da na svaki mogući način, kako je do sada bila praksa, gledaju da se ne dozna, kako su članovi SDP-a.
Kada je SDP ušao u vlast, svi su navalili da se otimaju za funkcije i pozicije, a oni što su ih dobili, od tada su nevidljivi, ne predstavljaju nikakav faktor u političkoj i društvenoj promidžbi SDP-a. Zašto ih je onda SDP tamo postavio? Jer su nečiji? Jer nemamo alternativu?
E, pa tako ne može.
Ili možda, upravo tako i treba?
Ne znam. Teško mi je dokučiti, šta je to što se u ovom našem društvu uopšte cijeni unazad tri decenije. Teško mi je ustvrditi, koji su to principi na kojima funkcioniraju politički subjekti, izuzev beskompromisne borbe za vlast i pozicije.
Zukan Helez je išao srcem. Stao je životom uz ono što je smatrao svojom obavezom u odbrani države, ne kalkulišući, ne razmišljajući o fotelji ili poziciji na izborima ili unutar partije.
Ja sam uz takve ljude, uz ljude srca. Zato svo ovo vrijeme podržavam i NIkšića, jer je čovjek, kojeg najčešće vodi srce.
Želim vjerovati, da će članstvo SDP BiH otkriti u sebi spremnost da stane uz ideju, da se za nju zauzme i ako treba izgori u tom zalaganju.
Vrijeme je da članovi SDP-a budu borci za opšte dobro, pa da stanu uz svog premijera, predsjednika, partiju, ideologiju, svoje ljude, pa makar im se nešto u cijeloj priči ili mnogo šta u njoj i ne dopadalo.
Ovo je vrijeme velike odluke.
Ovdje i sada se brani država i budućnost naše djece. Pobijedimo nacionalizam i fašizam, a onda ćemo se međusobno obračunati ako treba!
