Da bi mogao naplatiti dug, trebaš biti blizu dužnika, držati ga u ubjeđenju da tek treba profitirati od interakcije sa tobom. Onog trenutka, kada mu daš povoda da ti okrene leđa, daš mu argument, kojim će opravdati neprijateljski stav prema tebi, izgubio si svaku šansu za naplatu duga, te stekao jednog od najgorih i najpredanijih neprijatelja, koji će o tebi širiti najgore istine i još strašnije neistine.
Ukoliko se realno analizira broj poginulih hrvatskih bojovnika u proteklom domovinskom ratu u R Hrvatskoj, najveći su doprinos obrani, procentualno, dali njeni građani bošnjačke nacionalnosti.
Također je svakom ozbiljnom i objektivnom vojnom analitičaru jasno, kako je samo zahvaljujući prodorima i djelovanjima V korpusa iz pravca bosanske krajine, uopšte bila moguća tako silovita i efikasna Oluja, koja je okončala rat u Hrvatskoj.
Ovo je veliki, ozbiljni historijski dug Hrvatske spram Bošnjaka.
Namjesto da taj dug bude konstantno prisutna poluga u hrvatsko- bosanskim državnim odnosima, koja uz Hašku presudu o UZP-u, stavlja Bošnjake i državotvorni projekt BiH u povlašteni položaj, desila se krajnje suprotna situacija u kojoj su bosanski Hrvati i R Hrvatska krenule u ozbiljnu ofanzivu ugrožavanja našeg međunarodnog ugleda, atakujući evidentno ne samo na naš nacionalni dignitet već vrlo ozbiljno i ciljano na integritet i suverenitet BiH u cjelini, nisko udarajući klevetama o islamizaciji i majorizaciji, potežući osnovan argument za takve tvrdnje, koji im je SDFA nesebično servirala 16 godina, poticanjem bošnjačkog biračkog tijela, da Hrvatima u BiH biraju člana predsjedništva.
Pridobijanje međunarodnih faktora za izgradnju građanske BiH, nije moguće bez suglasnosti sve tri naroda, a bez podrške Hrvata i R Hrvatske, takvi se razgovori zasigurno ne mogu niti otvoriti, a kamo li realizirati.
Toga je svjestan svaki ozbiljan učesnik političkog života u BiH, te se postavlja pitanje, zašto je onda na tako brutalan način napravljena zamjena teza, koja je dovela do situacije, da Bošnjaci namjesto dokazane pozitivne historijske uloge, od nositelja sveprisutne vjerske i nacionalne tolerancije, postanu ugrožavajući i prijeteći element, koji ne samo da ugrožava region, već je potencijalna prijetnja civilizacijskim vrijednostima EU i Zapada uopšte.
Kako je moguće, da samoprozvana nacionalna elita u nas Bošnjaka, pokrene čitav niz pogrešnih poteza, narativa, nacionalnih trendova i vjerskih kretanja, koje će tako očito graditi i izgraditi negativnu percepciju na vanjskopolitičkom planu, te osigurati argumentaciju takvih negativnih pretpostavki kroz izbor hrvatskog člana predsjedništva Hrvatima u BiH.
Kao prvo, treba razbiti eventualne zablude oko toga, ko bira četiri puta Komšića za hrvatskog člana predsjedništva i ko čini to glasačko tijelo, čiji je projekt sada premjestio fokus na njegovu zamjenu u vidu Slavena Kovačevića.
Naime, tvrdnje, da njega biraju građanski orijentirani glasaći je očita i evidentna laž, jer se u Bosni i Hercegovini tek nekih 2% stanovništva izjašnjava kao Bosanci, dok su gotovo svi ostali svoj identitet pronašli u nacionalnom i vjerskom određenju.
Evidentno je, jednostavnom usporedbom statistika, kako Hrvati ne biraju Komšića.
Evidentno je i kako ga Hrvati ne priznaju kao svoga predstavnika.
Dakle, ideja da su građanski orijentirani Bosanci, oni koji svoj glas daju Komšiću je laž i podvala, više nego očita, ne samo samim Hrvatima u BiH ili RH, već i ostatku svijeta, koji se interesira za naše unutarnje društveno-političko stanje.
Očito je, da se radi o projektu SDA i njenog satelita DF-a. Očito je kako taj manir vodi nezaustavljivo ka novim podjelama u BiH, bilo zvaničnih ili nezvaničnih.
Zašto bi to SDA radila i uporno podržavala, kao projekt, koji nam očito šteti na svakom planu, a posebno kada je u pitanju opstanak cjelovite i funkcionalne BiH, te njene neke buduće prilike za integraciju i vraćanje građanskog Ustava RBiH.
Pa zbog toga, što SDA ne zanima cjelovita država, dokle god u njoj ne mogu uvesti šerijat, dokle god u njoj nisu apsolutni gospodari života i smrti i dokle god u njoj oni nisu u statusu begova, koji smatraju svojom tradicijom, tekovinom, baštinom i pravom. Što se njihovih ideologa, skupa sa čelnicima IVZ-a tiče, najbolje bi bilo vraćanje feudalnog uređenja, što kalifat, kakav zagovaraju, zasigurno jeste.
Nije to borba za vjeru i naciju, niti za identitet Bošnjaka, već isključivo za povratak društvenog uređenja u kojem su oni vladajuća elita, čija moć i vlast se nasljeđuju, a što je jasno i iz pisanja Alije Izetbegovića, ali i generalnog ponašanja obitelji Izetbegović i njima bliskih osoba.
Na kakvo mi to, obični ljudi, građani, begovsko porijeklo našeg naroda trebamo biti ponosni? Pa to je apsurd klasne borbe, a valjda je svakom pametnom čovjeku odavno jasno, da se svi sukobi svode na klasni sukob i održavanje hijerarhije moći vladajuće elite. Historijsko je sljepilo pozivati se na ponos “naših” kraljeva, banova, kapetana, begova, paša, kad je to pozivanje roba i kmeta na to da bude ponosan na to što njegov gospar ima sve veći imetak i moć.
Znam da mnogi vjeruju, kako bi svaki radnik u nekoj uspješnoj firmi, trebao biti ponosan što mu je gazda kupio najnovijeg BMW X-a ili Mercedesa G klase, no to je normalnom čovjeku više nego smiješna i jeftina podvala, koja mu budi bijes i revolt, podsjećajući ga upravo na položaj kmeta, čija kičma plaća skupe zabave i terevenke ohole elite.
Pošto je koncept “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”, gdje ta vjerska i nacionalna elita apsolutistički vlada, jedini i isključivi cilj SDA ideologa, onda je njima draži taj njihov feud na 20% države nego demokratski ustroj na cijeloj teritoriji. To objašnjava nerazumno ponašanje, koje daje Hrvatima argument za treći entitet.
Sada je više nego očito, kako su crkve i nacionalističke partije razrušile socijalizam ne zbog svoje mržnje prema totalitarizmu, već zbog želje da uspostave novi totalitarizam u kojem su oni ti koji imaju apsolutnu vlast.
Bošnjaci su u tom projektu narod, koji već više od tri decenije predstavlja samo valutu za potkusurivanje.
Nas se tretira, kao da smo retardirani, servirajući nam ludila u koja bi trebali vjerovati, poput toga, da je za radnika bolje, da mu je minimalac 600 nego 1000 odnosno 1200 KM, da mu je korisnije da radi nedjeljom i da nema niti jednog osim vjerskih praznika, da mu je pametnije, da nema slobodu govora i mišljenja, da je sreća, kada ti je život trideset godina na čekanju, jer te zbog toga čeka “vječna nagrada na onom svijetu”.
Od nas se očekuje da vjerujemo kako će nas nakon 1000 laži napokon počastiti istinom, kako će sve što su decenijama ranije obećavali napokon ispuniti u narednih deceniju, dvije.
Tretiraju nas onako kako su nas i zamislili u tom svom velikom projektu, tj. da budemo bijedni, jadni, snishodljivi kmetovi, sretni što ih se ne tuče po glavi, što im se ostavlja minimum za preživljavanje i uvijek na dnu kutije skrivena nada.
Užasnije od nametnutog ropstva je svojevoljno žrtvovanje slobode zarad malo sigurnosti i jeftinog osjeća pripadnosti nečem većem u kojem se gubi sve što nas čini posebnim!
Ostaje samo još pitanje za nas, da li je to ono što želimo za sebe i našu djecu? Jesmo li mi podanici ili slobodni ljudi?
Je li nam draže biti kmetovima pod “svojim” begovima u “svojoj vjeri, na svojoj zemlji” pa makar žrtvovali 80% države i slobodu, koju garantira demokratsko društvo, ili smo dovoljno sigurni u ono ko smo i šta smo, da možemo ostati svoji i u onome što se stoljećima zove “bosanskim loncem”.
