U fizici se još uvijek raspravlja o postojanju, ili ne, paralelnih univerzuma, alternativnih stvarnosti, postojanja multiverzuma u kojima smo ili nismo prezentni, sa ili bez neke refleksije na ovu zbilju u kojoj egzistiramo.
Društvena zbilja pak nudi čitav niz paradoksa, čije objašnjenje ima smisla isključivo ukoliko postoje alternativne zbilje, koje su se nekako pomiješale sa trenutno posmatranom, te kroz kontradiktorna dešavanja i relacije dovele do poremećaja u normalnom i prirodnom, očekivanom tijeku događaja.
Svjedočimo stvarnosti, koja prkosi prirodnim zakonima društvene organizacije i funkcionisanja, postuliranju nenormalnih ustroja hijerarhije utjecaja, moći i autoriteta, te uspostavi vrijednosnih sustava u suprotnosti sa nagonom zajednice za samoodržanjem.
Cijeli socijalni kontekst kao da teži entropiji, latentnom suicidalnom nagonu, cunamiju tanatusa, razmahanog i razigranog na svim nivoima od pojedinca, preko bračne zajednice i obitelji, do kolektivnih identiteta, kulture, civilizacije i čovječanstva u cjelini.
Vođama se prepoznaju patološke karikature, koje su sve suprotno do onoga što istinski vođa podrazumijeva.
Vođa je čovjek sa jasnom vizijom, sposoban prepoznati kvalitetne ljude, koji tu viziju mogu ozbiljiti, te ih je spreman dovesti u svoj tim čak i kada postoje lični animoziteti između njih.
On svoje lične i interese ljudi iz svoga tima stavlja u drugi plan, iza interesa zajednice i kolektiviteta, te nikada ne podređuje dugoročne ciljeve trenutnim potrebama.
Vođa je požrtvovan, empatičan, topao, ljudski osjetljiv i blag, no nemilosrdan u odbrani istine, pravde, zajedničkog dobra i prosperiteta.
On je dovoljno hrabar, da učini i ono što će ga u datom trenutku učiniti neomiljenim i omraženim, ukoliko je ta bolna društvena faza neophodna za dalekosežne pozitivne promjene.
On ne podleže pritiscima, ali je spreman i na moralni kompromise, ukoliko taj kompromis u konačnici donosi ozbiljnu prednost zajednici.
Vođa govori istinu i kada je ona bolna i neugodna, jer njegov cilj nije popularnost već budućnost, rast i razvoj zajednice, a oni nisu mogući na temeljima laži i samoobmana.
On staje ispred svih u sučelju sa prijetnjom, jer vođe se zovu tako zbog toga što vode. Njihova je uloga ne da budu tek puke perjanice ili krune jedne zajednice, već njena udarna pesnica, on je poput deflektor štita, energetskog polja što štiti Enterprajz od udara, Tako vođa na sebe prima udare na zajednicu, predviđa ih, amortizira, neutralizira, preusmjerava, štiteći sve unutar svoga kruga.
Vođa je čovjek prije svog vremena, vidjelac, prorok, lucidni sanjar, sposoban da materijalizira svijet svojih i tuđih, svijet zajedničkih snova.
On se ne bavi ljudima već projektima, zadacima, strategijama, planovima, stvaranjem kruga ljudi, koji su pouzdani i dovojno sposobni da njegovu viziju zadrže u fokusu i ako njega ne bude, jer njegov san traje duže od njegovog postojanja.
Zato je on vrstan poznavalac ljudske duše, majstor u prepoznavanju snaga i slabosti svakog nasuprot sebe, svjestan motiva koji ljude pokreću i strahova koji ih blokiraju, a ponajbolje poznaje sebe i ponajviše upravo sebe propituje, testira i preispituje.
On je neosjetljiv na napade i kritiku drugih, ali je neumoljivi kritičar samoga sebe, te se zato okružuje ljudima koji su oštri u kritici i hrabri u nastupu, kako bi uvijek znao da su oko njega ljudi koji mu neće povlađivati već ga kritikovati kada misle da za to ima osnova, a on onda sam sebe kroz prizmu tih kritika pretresa i analizira, vraćajući se uvijek na primarne postavke, bruseći svu hrđu koju je trenje sa stvarnošću nanijelo na vizionarske snove.
E to i još puno toga je pravi vođa, ali ono što je najvažnije, on prkosi trenutku, ne povlađuje ni njemu, ni masama, već gleda u daljinu, znajući da su često velike istine u trenutku, kada se moraju izgovoriti, za sve oko nas “teške, uvredljive i neprihvatljive laži”.
Takvih vođa među nama nema, reći ćete.
No lažete sebe, jer vam je neprihvatljiva istina, koja sa tim vođama dolazi.
More je tih vođa bilo i još uvijek ima oko nas, no mi ih vođama ne zovemo, već ih pljujemo, marginaliziramo ili poštujemo ali bez spremnosti da njih ili njihov primjer slijedimo.
Balašević je bio takav vođa, no nama je bilo draže da ga gledamo kao poetu, svirca dobrodušnog, toplu paorsku dušu, glas savjesti što se javlja kroz buku postojanja, a ne kao zvono predvodnika.
Bešlić je bio takav vođa, ali mi više volimo vidjeti u njemu jednostavnog narodskog čovjeka, priprostu i jednostavnu ljudsku gromadu zarobljenu u sentimentu i sjećanju na neko za njega bolje i ljepše vrijeme zajedništva.
Davorin, Kemo, Arsen, da ne nabrajam, jer ću nekoga važnoga izostaviti, niko od njih nije bio u našim očima vođa, jer mi kao vođu vidimo samo silnika, mrcinu, koja je zaljubljena u sebe do te mjere, da sebe samo-obožava, da osim sebe nikoga i ništa drugo niti ne vidi.
Šerbedžija je vođa, kao i Bjelogrlić, kao i mnogi drugi, što su duh ljubili više od zlatnoga bika. No, nisu to ljudi destrukcije već kreacije, pa im niko ne ljubi skute, niti im za života podiže spomenike i oltare, a nakon smrti ih kratko slavi i u zaborav sjena šalje, da tamo lagano i u miru izblijede.
Đoković evo pokušava izrasti u takvog čovjeka, kojeg bi se uz ove nabrojane moglo svrstati, pa evo vidimo, kako poput Bjelogrlića postaje izdajnik i “gnjida”, baš kako je i Balašević srozavan decenijama dok su jednog četnika Boru Đorđevića u zvijezde kovali, jer je bio duh vremena, a ne svjetionik budućnosti, jer odavno smo valjda shvatili, da ovaj narod u budućnost ne gleda već samo u prošlost, a sadašnjost cijeni po mjeri uronjenosti u tu prošlost, pa joj tako ni svjetionici ne trebaju.
Prave veličine su nam tako očito, namjesto junaka, postali neprijatelji, gnjide i ološ, koji želimo zgnječiti i zaboraviti, dok razni probisvijet i polusvijet dižemo na pijedestal slaveći ih kao polubogove, očeve nacije.
Ne, nisu za nas vođe ljudine i poštenjačine poput Amira Reke, Nermina Šehovića, poput vrhunskih intelektualaca kao što su Ugo Vlaisavljević, Enver Kazaz, Nerzuk Ćurak i slični. Nisu nama vođe ni oni što govore istinu, niti oni što ginu za ideale, niti koji na dobro pozivaju, niti koji se bune protiv nepravde.
Ne, oni su svi za nas budale, ili u najbolju ruku naivci, a često ćemo reći da oni i nisu to za šta se izdaju već da smo glume, da se pokušavaju prodati.
Kažu da je vrjednije stado ovaca koje predvodi lav, nego čopor lavova koje predvodi ovca, no u stvarnosti može te predvoditi samo onaj koga kao svoga vođu prepoznaješ, a da bi ga svojim prepoznao moraš u sebi imati iskru, što je on u sebi kao oganj nosi.
