Ne piše svaki život romane. Naprotiv, rijetki su životi vrijedni romana, no mnogi životi pišu dobre priče. Uglavnom te priče ne vidimo, ne registriramo, okrznemo ih u prolazu ne obrativši pozornost, ne zagledavši se u dubinu njihovog zdenca, sa trenutačne površine, u kojoj se zrcali život, do dna, do početka sudbine koja je tu površinu odredila, izbrusila, izglačala ili što je češće, isparala, mreškanjem joj ukrala glatkoću i sjaj.
Nekada nam je život drugog čovjeka prosut pred nogama, po uglancanom podu nekog tržnog centra, poput pokidane niske perli, što se kotrljaju pod našim nogama, zavlače u kutove, odbijaju od nogare stolica i stolova, kao bilijarske kugle o bankine nakon moćnog i silovitog prvog razbijanja, što prijeti da već na startu crnu pošalje njenom konačnom cilju.
Zna se desiti da sjediš za barskom stolicom kafea, naslonjen na šank, čekajući termin susreta sa jednom osobom a da se susretneš sa sudbinom druge, da se susretneš čak sa sudbinama dvije osobe, usudima potpuno različitim, stranim, iako su krenule rasti iz istog korijena, sa iste straže, pričajući kako iz dvije smjene na istom kontrolom mjestu, kao sa izvora iz sevdalinke, dva putića vode, dva života toliko različita da se ni na ovome ni na onome svijetu više neće sresti, pa im se čak ni špaliri na Zirat Ćupriji neće mimoići.
Kada bi ovo bila novinarska priča, vjerovatno bi otpočela fiskalnim računom BF: 152628 izdatim 21.04.2026. u 11:02 od strane “BELMA-COMPANY” d.o.o. Emerika Bluma BB 71000 Sarajevo, Caffe Bar Samy, za Čaj, komada 1, ukupno za naplatu 2,50 BAM od čega 0,36 PDV-a.
Taj je račun došao uz šalicu čaja od kamilice. Kažu da je ona najbolja za želudac, smiruje organizam, smanjuje spazam stijenki želuca i blago oblaže sluznicu, pa je dobra uz Controloc od 20 mg koji trošim, kako bi želudac lakše podnio terapiju koju sam dobio kao obaveznu potporu uz ugrađene stentove na LD koronarnom arterijskom slivu, čije me zapušenje od 80% moglo trajno zaustaviti u mome pisanju i pripovijedanju i označiti početak pregovora oko transfera u kakav spisateljski tim na egzotičnim otocima Vječnih lovišta, ali eto, Selektor je odlučio drugačije i pustio da igram i sudijsku nadoknadu a ko zna možda zapucam i penale.
Prijatelj u dolasku, otkazuje slijetanje na dogovorenu destinaciju i pomjera susret za drugi dan. Čaj se već počeo hladiti, a na FB sam prelistao sve novosti, pa kontam srknuti tih par gutljaja ostatka i razguliti dalje, kad u čistoj i nemilosrdnoj tišini dosade poče odjekivati eho razgovora dvojice krupnijih likova tik do mene, poput uvertire u kakav moćan operni komad, koji obećava zaplete vrijedne trpljenja neudobnosti barske stolice.
Što su oni tiše mumljali to je u mome dosadom razigranom uhu, znatiželja taj šapat pretvarala u sve jasniju i nametljiviju buku.
– Ma znam lika, sto posto, vidjet ćeš.- progovara plavušan, zelenih očiju, isklesanih crta, kakve obično pripadaju vojnom ili policijskom licu, naviknutom na disciplinu, crta koje svjedoče spremnost da se ide dalje i kada tijelo i razum govore da ne mogu više.
Nije to lice ovih današnjih ublehaša od policijskih i vojnih službenika, koji su se na spiskovima psihofizičke spreme ventrali prema vrhu isključivo telefonskim pozivima onih čija je urgencija mogla izmijeniti rezultate Kuperovog testa ili testa inteligencije, a na kraj broja sklekova i čučnjeva dodati jednu ili dvije nule.
Bila je to kamena ekspreesija profesionalca poput one uklesane na Čegaru ili Vikiću, voštani otisak modernog Spartanca, iza kojeg je radio mentalni stroj osposobljen da štiti, čuva i služi.
Ustao je i otišao u pravcu stola na drugom kraju kafića.
Tamo u ćošku sjedio je mršav čovjek, čvrste građe, preplanulog lica u koje su se zavukli nabori briga, teškog života, napornog rada, ali prije svega tegobe i mučnine koja ostaje nakon što te nužda za prehranjivanjem obitelji natjera da progutaš vlastiti ponos.
Ustima je prinosio minijaturu u kojoj se toči žestica, vjerovatno ona jeftina, predzadnje klase. Zadnja klasa rakije ipak nije bila primjerena objektu poput ovoga, koji je težio tome, da i pored kariranih stolnjaka što vrište zauzetim prostorom za sjedenje, ostavi minimalni dojam nekakvog nivoa, barem na razini, koju je gazda mogao izmaštati svojim unutarnjim sekstantom za estetiku.
Čovjek iz ugla bio je u uniformi, boje i oznaka gradske čistoće, čije nogavice i rukavi nisu uspijevali dosegnuti članke na nogama, niti prekriti koščati prijelaz iz žilave podlaktice u kvrgavu šaku, široku i mesnatu, sposobnu već vizualnim efektom otkinuti glavu šamarom po zvonu prosječnog čovjeka ili iščupati hrastovu mladicu iz korijena.
No na toj tvrdoj pojavi odstupajući od pozadine visio je osmijeh, koji je bio od onih što se ne gase ni pod najgorim teretom, osmijeh bosanskog čovjeka, naučenog od malena da ne huli na Boga i sudbinu, već da bude zahvalan na svakom dobru, ali i svakoj kušnji na koju je stavljen.
Plavušan prilazeći progovori glasnije no očekivano, kao da je htio da ga za drugim stolovima čuje pokoje odabrano uho. -Ti mene ne znaš ljudino, ali ja tebe znam. Alija je li tako? Hurko Alija, bivši policajac?-
-Vala. Alija. Bio nekad u policiji, otpustili me kao nekakav višak. Stotine nas. Bili dobri u ratu al eto u miru višak. Nek smo živo i zdravo.- kao pjevušeći izrecitira Alija dio profesionalne biografije.
Možda je zvučalo kratko, al je zagrabilo duboko u suštinu društva u kojem živimo i ja i vi i Alija. Podsjeti me u tom trenutku Alija na jednog drugog Aliju, kojem je trebala samo veća lopata i to da mu država vjeruje, da će je izgraditi, stvoriti boljom.
-Sjećam se i da si jedno vrijeme držao smjenu pred slovenačkom ambasadom u turnusu JOLIZ-a. Tada je sa tobom objekt osiguravao i Munjić Vahidin. Predavali ste smjenu jedan drugom, a Boga mi i kućicu, pospremljenu, utegnutu, kako se u Armiji naučilo. Jel tako?-
-Ma kako ti to sve znaš momak? Jesam. Sa Munjićem, prva, druga, treća. Pospremiš kućicu, predaš smjenu i kuća. Bar si mogao kući. Nije više bio rat. Al kako ti to momak sve znaš?-
– Valjda nisam baš toliki mlad.- reče, pa dodade -Da se ne naljutiš ljudino, znam da si bio dobar borac i pošten policajac, platio bih ti turu pića, ako ne smeta.-
-Što bi smetalo. Još jedno i odoh kući. Ova mi se smjena otegla, a i nije isto policijska uniforma i ova gradske čistoće, pa da se kofrčiš po kafanama.- izvali u dahu Alija, pa razvuče onaj osmijeh Bosne, što te zarobi i sveže za čovjeka kojeg prvi puta vidiš, pa ga gledaš, ko da ga oduvijek znaš, kao da si odrastao sa njim ili ko da ti je rod rođeni.
Vrativši se do šanka, tik do mene, sada šapatom plavušan progovori svome kolegi koji je netrepčući, baš poput mene upijao svaki glas tog čudnog dijaloga: -Vidiš da ga znam. Predavao smjenu Munjiću, a onda ga jednog dana počistilo iz MUP-a i ko brezovom metlom bacilo na smetlište grada za koji je krvario. Bio je dobar borac. Poštenjačina. Ljudina. Takvi nam nisu trebali. Trebao nam je profil policajaca poput Munjića, kojeg su u isto vrijeme proizveli u oficira policije, a Hurku otpadom. Za sve ove decenije Munjić nije niti jedan policijski istražni protokol popunio niti potpisao, a dogura do direktora FUP-e, a vidiš Hurke, opet bi poginuo za državu, zakon i pravdu. Zato i jesmo ovdje, što su nam tako birali. Bošnjački lideri, čuvari vjere i nacije, što bi Dodik rekao, političko Sarajevo.- u glasu plavušana gorčila je težina svih propalih bosanskih decenija, svih promašenih mladosti i svih kolodvorskih rastanaka majki i djece na odlasku za sudbinom u nekim sretnijim zemljama.
Začu se motorola kod drugog momka i oni platiše račun i krenuše iz objekta.
Gledao sam šutke u Aliju, u njegove ruke, lice, tijelo stvoreno za borbu, koje niti jedna uniforma nije mogla skriti unatoč njegovim godinama, a onda uzmem mobitel, u pretraživač ukucam Munjić Vahidin, slike, pa gledam, jednog, pa drugog, i svi uzroci propasti ove zemlje mi postaju jasni kroz usporedbu ove dvije slike, doživotnog policajca u uniformi gradske čistoće i podobnog pajaca sa epoletama.
Tako su nam oduzeli budućnost.
Zato je SDA kriva za sve zlo ove zemlje, jer njihova početna, postratna, loša kadrovska politika, stvorila je bazu svih loših politika u narednih trideset godina, a one su razorile svako zrno veziva u temeljima države.
Za Tita je Alija Sirotanović bio junak, heroj, ikona budućnosti na horizontu, a za ove male “tite” Alija Hurko je bio teret, jer bi njegove velike ruke uporno razgrtale mrak u koji su nas vukli.
Njima su trebali oni, koji će karijere graditi tako, da što manje ili ako je ikako moguće ništa ne rade, da nikada iz ladica ne vade predmete, ili da zaboravljaju puteve do arhiva, kako bi mrak mogli punim plućima i zvonkim glasom nazvati svjetlom.
I Merlinov Alija Miladin nije bio dovoljno dobar i važan da mu pripada pjesma, već su u nju drugog gurali, jer tako su “čuvari Bosne” zamislili “vrli novi svijet” u kojem ćemo biti svoji, u svojoj vjeri, na svojoj zemlji, u sjeni njihovih nebodera, rekreativnih parkova, elitnih naselja i tržnih centara.
Ej moje Alije, sve bi bilo drugačije, da su Alije bile neke druge Alije, a ne ove prepredene, trgovinama sklone balije.