Pošto šute svi mediji o progonu i pozivima na linč, koje pokreće Islamska zajednica protiv mene već danima, preko svojih hodža, muftija i ponajviše njihovih žena, amnestira me ta tišina, da svoj glas upotrebljavam u ratu koju vodim.
Rat je najprimjerenija riječ za ono sa čime se nosim i sa čime se mojom krivicom nosi moja porodica, a to je ujedno i moja jedina krivica, jedino zbog čega žalim su taj bol i nemir, koji su sve ove decenije moje borbe za pravdu, ta moja ispravljanja “krivih Drina” i “borbe sa vjetrenjačama” donosile mojim najmilijima.
Rat, ukoliko je moguće, da jedan čovjek, sam vodi rat protiv firme kakva je IZ, koja upravlja životima hiljada svojih uposlenih, koje ucjenom može prisiliti na gotovo sve.
Žalim što moja obitelj, pa i one kaplje moje krvi, što su negdje tamo u tuđinu pobjegle od ovoga svega, trpi zbog zebnje za mene i ostale bližnje, koje je kismet svezao za mene.
Pa ipak ne bih učinio drugačije, nego jesam, jer inače to ne bih više bio ja. Nikada u životu nisam od nekoga tražio da učini ono što prethodno nisam učinio sam, niti sam ikada očekivao da učini sa istim ili većim žarom, motivom, željom, ljubavlju i davanjem sebe nego sam ja to učinio.
Za djela i postupke reisa Kavazovića sam izjavio, da čine, da je “ne reis već govno”, ne stoga što mi je bilo važno povrijediti ga, ili mu poslati neku poruku, jer sam odavno svjestan da njega i te oko njega ništa ne vrijeđa, ništa ih ne potiče na propitivanje, niti išta čuju i vide sem onoga što oni žele da je njihova stvarnost.
Nisam to tako formulisao ni stoga što sam nekulturan, niti prost, niti glup, niti bezobrazan i bahat, jer sve te osobine gledam da držim što dalje od sebe, već stoga što sam morao poslati poruku malom čovjeku, kako evo, ako ti ne smiješ reći “pusti me da živim”, reći ću mu ja, da je govno, ne bi li smanjio tvoj strah.
Da to nisam učinio, smatrao bih sebe kukavicom, koja od drugih očekuje hrabrost, koju lično nema.
Oni, koji misle da ja bacam floskule, neka pogledaju policijske snimke iz 2014. kada svi prosvjednici bježe u naletu kornjača, dok ja stojim mirno vjerujući i tada u ispravnost onoga što činim, kao što i sada vjerujem da je moja obaveza biti na strani Istine i Pravde, jer je mene moj Gospodar počastio umom i perom, pa kako da se drugačije zahvaljujem Njegovom daru, ako ne zalaganjem sebe na putu Njegovih Imena.
Znate, ono, kada u mahali ima neki siledžija, koji sve maltretira, iživljava se, a svi šute, pa mu se neki mali, obični, od njega puno slabiji suprotstavi. Iako taj, od siledžije dobije batine, nikada više strah u mahali ne bude isti, jer to vrati ideju ponosa i prkosa, a sa njima se vrati nada.
Mi smo kao narod svoj ponos i prkos izgubili negdje usput, kroz ove tri decenije beznađa, pa je doista vrijeme da ih pronađemo nakon toliko proteklog vremena.
Izvinjenje, dakle, na koje me pozivaju neki iz te Islamske zajednice, nije nikakva opcija, niti meni šta znači halal od reisa, koji oni spominju.
Kavazović i mnogi oko njega trebaju tražiti halal od naroda, koji zavađaju porad SDA.
Mi smo i bez Kavazovića i bez Alije ili bilo koga ko se naziva ulemom ili liderom, dobro znali ko smo i šta smo. Ne trebamo mi njih da bi ostali u vjeri, a oni nas trebaju da bi uopšte postojali, jer niti jedan parazit ne može opstati bez svog domaćina.
Onaj ko moje kritike na ulemu smatra napadima na ummet i vjeru, taj je u dubokoj zabludi. Od uleme su bili oni što pobiše porod ehli bejta. Od uleme su oni što su imama Alija nazivali paščetom, od uleme su oni koji pozivaju na razdor i podjele, ne samo na šite i sunite ili po mezhebima već evo i po strankama i vođama. Ne čuva našu vjeru ta i takva ulema, niti ovdje niti diljem svijeta, već je čuvaju djedovi i hafizi, derviši i sufije, stare nene i zaneseni pustinjaci. Čuva je Gospodar!
Vjera i crkva nisu isto, a mnogi od uleme sebe vide kao crkvenjake, posrednike između vjernika i Boga, kao tumače Istine i Riječi, kao tvorce pravila u ime Tvorca. Oni idu tako daleko da odlučuju ko je šta i kakav, te da li je neko od nas vjernik ili nevjernik, da li će u raj ili pakao.
Mnogi od njih sebi daju pravo da govore u ime Gospodara, a niko od njih niti je poslanik, niti prorok, niti evlija, niti je bio sudrug nekog od njih. Oni zaboravljaju Istinu i obavezu, nadajući se da će milion puta ponovljena laž postati opšte pravilo i istina, pa se ponašaju kao da su oni ti koji klanjaju dženaze ili predvode namaz, ili drže džumu, iako je to sve obaveza i pravo svakog vjernika i niko od njih nikada nigdje nije za to dobio nikakvu ekskluzivu, niti od Boga, niti od Poslanika.
Niko od njih nikada nije proglašen bezgrešnim, ali su zato oni izmislili bezbroj hadisa koji treba da sačuvaju njihov lopovluk od javnog prokazivanja i osude, jer kao: “mumin treba u tajnosti kritikovati mumina, a ne javno”.
Njihova priča je priča svih totalitarnih društava. To je priča o tišini, o nestajanju Istine, o zakopavanju tajni. Oni time svjedoče da ne vjeruju u Sveznajućeg i Pravednog. Pa zar to nije njihov grijeh?
Zapita li se ikada neko od vas, dragi moji sugrađani, braćo, prijatelji, drugovi, šta se desilo sa bezbrojnim istragama, sudskim procesima, zločinima o kojima je kratko brujala javnost, a onda tajac, “a onda dim, probušeni dolar”?
Zapitate li se šta bi sa ubistvima Leotara, Ugljena, sa ovim neki dan Panterima, sa onom djecom iz Brčkog prije par mjeseci, sa aferama koje su dobile sudske epiloge oslobađajućeg karaktera i pored bezbrojnih dokaza, pa čak i video i audio snimaka?
Napada neka anonimna rulja na mene, jer sam rekao da smrad koji trpimo decenijama ima izvor, da nije metafizički niti apstraktni već stvarni. Laju na mene, no karavane kriminala, lopovluka, zla u bezbroj oblika, samo propuštaju dalje na svim peronima, jer “putuj Selma i ne naginji se kroz prozor”.
Neka zna ulema da sam ja govno, koje ne treba čačkati, jer mogu gadno zasmrdjeti, a ako neko u mene još stane, tog se smrada dugo neće kotarisati. Eto sad nek me napadnu što sam sebe govnetom nazvao, no nije svaki smrad isti, nekada on ima svoju korisnu funkciju, da opominje, a ne samo da uludo smrdi. Metafore su tu da svijet prikažu kroz dubinu a ne površinu njegovih boja.
Za razliku od policajaca ili imama, ja nemam nikakvu zakonsku obavezu da šutim.
