Da se nakaznost Dorijana Greja, kojim slučajem, po prvi puta susrela sa svojom duhovnom rugobom u odrazu nekog zrcala, zasigurno bi u naletu bijesa, frustracije, mržnje prema istini o vlastitoj izopačenosti, razbila ogledalo, kako je Dorijan pocijepao sliku.
U prirodi je stvari, da oni, kojima je ljubav prema Istini važnija od vlastitog mira i sigurnosti, budu ogledala društva i njegovih nakaznosti, rizikujući da ih razbiju, spale na lomači ili protjeraju.
Nekada je društvena nakaznost tako duboko i snažno zaljubljena u sebe i vlastitu sliku, da uopšte ne vidi svoju rugobu, jer se duhovna ružnoća puno lakše sakriva od tjelesne.
Tada ogledala moraju progovoriti jezikom egzistencijalnog očaja, krikom i vapajem za opstankom, organskom reakcijom reda ugroženog karcinomom haosa.
Tada je sasvim legitimno, ne, tada je obaveza, pojave, stvari, ljude nazvati pravim imenom, onim koje nedvosmisleno odražava sadržaj njihove suštine, kako ne bi ostalo nikakvo “ali” iza kojeg bi se mogao skriti taj moralni užas na koji se ukazuje.
Teško je primiti tu poruku o sadržaju unutarnjeg odraza, skrivenog ispod silnih maski i tone šminke u vremenu u kojem su ogledala zamijenili fotošopirani selfiji.
Još je teže ako ti po prvi puta u životu neko kaže “kralj je gol” i to ne šaptom, već glasno, krikom očajnika, koji je tkanine za tu tvoju golotinju platio monetom vremena od cijelih tri decenije čekanja na bolje sutra.
Kada je uloženi kapital u suvlasničkoj strukturi tako krupan da se mjeri decenijama nade, ukucanih u polugu od pola vijeka strepnje od novog rata, od novih progona, od gubitka horizonta obale na platnu društvenog brodoloma, onda je potpuno legitimno nazvati nakaznost njenim imenom tako da nema dvojbe o tome kakva joj je suština i koji doživljaj izaziva, jer kako drugačije sabiti istinu o tolikoj količini zla, nemorala i bezdušne sebičnosti, koja u kontinuitetu proizvodi razdor unutar naroda, dijeleći ga na vjernike i nevjernike, samo na osnovu političke preferencije tog naroda, na osnovu parametra o “znamo mi poimence”.
Kako drugačije nazvati izvor koji cilj duhovnosti, intimnog razgovora sa Bogom i predanosti Univerzalnom moralu, svodi na bijednu stranačku pripadnost i slijeđenje dnevnopolitičkih uzora.
Kako drugačije prokazati bez dvojbe, da je moral na koji takav poziva lažan, da je njegov bog zemaljska moć, utjecaj i imetak, da je taj izgubio kompas, al kroz mrak poziva ka svjetlu zlatnoga kipa, a ne ka plamenu što u biću pravednog čovjeka gori.
Kako drugačije iskazati, da je dosta, da ne može više, da niko ne smije sijati razdor i mržnju u svoj narod, a sebe nazivati vjerskim vođom i pozivati se na Gospodara Svjetova, kao svoga tutora.
Kako inače poslati poruku, koja će odjeknuti dovoljno snažno i glasno u vremenu u kojem se svako zlo, nakaznost i nemoral tiho i bez reakcija propuštaju u svakodnevicu, prihvatajući neminovnost njihovog egzistiranja, kao novu normu.
Ako vjerski vođa nije onaj koji ujedinjuje i okuplja, već stvara razdor u ummetu, onda on nije u službi vjere. Ako vjerski vođa nije na strani Pravde i Istine, a protiv zuluma, nemorala, kriminala, prevare, korupcije, mita, krađe, laži, onda on nije čovjek od Boga. Ako vjerski vođa ne širi ljubav i ne zalaže se za jednakost i društvenu osjetljivost onda on nije duhovnjak već svjetovnjak. Odveć je dugačak niz da bi bio pobrojan, a nema niti nekog smisla nabrajati ga, jer oni koji su ga spremni prihvatiti kao opomenu, svjesni su ga, a drugima ništa neće ni značiti.
Pokrenut je javni linč, lov na vještice, čija sam meta, u kojem se ne biraju sredstva, od vrijeđanja do prijetnji, ne samo meni već i mojoj djeci, roditeljima, svima, koji imaju neke veze sa mnom, zbog toga što sam napisao na svome FB profilu da za mene “Kavazović nije reis već govno od čovjeka”, nakon njegove izjave u Gradačcu “da je Novalić najbolji sin Bosne” i njegovog dovođenja u pitanje sudskih odluka i presuda.
Nije to prvi puta da sebi taj naš poglavar daje za pravo da komentariše ono što ne bi smio i da se bavi onim čime ne bi smio, no nije problem kada on radi i govori što ne smije, ali je problem kada se za njega kaže da je zbog toga “govno od čovjeka”, jer se njega ne smije nazvati nikakvim uvredljivim imenom, jer je on svet, jer je on autoritet koji se ne smije dovesti u pitanje.
Narod ko narod, najčešće je slijep, dok ne progleda. Zovu me neki umni ljudi uz konstataciju, kako su mnogi u narodu progledali, bar tako oni to misle. Mnogi su od tih ljudi stvarali tu istu SDA ili su dio te iste Islamske Zajednice.
Postoji sud vremena u kojem ostajemo zabilježeni. Mi, naši životi i djelovanja su ponekada svjedočenje o dobu u kojem smo živjeli i ljudima sa kojima smo se susretali. Kavazovića već mnogi u toj povijesnoj slici vide kao presliku reisa Kemure.
Kako će mene, škiljavo oko vremena gledati, ne znam, ali znam da je moja ljubav prema Istini bila takva, da su me često, mnogi, neki iskreno i dobronamjerno a neki posprdno označavali kao njihov nutarnji podsjetnik na Sokrata. Možda se neki nadaju da će mi biti sokratovska i sudbina.
Lov na vještice je uvijek prema istom scenariju. Pokreneš bezličnu rulju, kako bi u masi izgubila osjećaj lične odgovornosti i obavezu da misli i odlučuje o dobru i zlu. Toj masi pokažeš u pravcu ogledala koje si “prokazao” kao izvorište zla, a svoju sliku iz tog ogledala pripišeš ogledalu, sjedneš, jedeš kokice i gledaš kako ta amorfna masa razbija ogledalo, vjerujući da će i ta tvoja nakaznost nestati sa njim. Kad bi sva ogledala razbili, istina će ostati da živi u jezeru, rijeci, potoku, lokvi vode, čekajući da odrazi sliku svijeta i prokaže istinu.
Zato, onom sa tribina, sa kokicama u krilu, poručio bih, kako to sufije imaju običaj reći: “Ako bježiš od vlastite sjene, znaj, ona će te pratiti ma kamo god pošao!”.
