Od kada SDA nije u vlasti sistemski se spinuju priče o navodnoj izdaji države, vjere i nacije od strane famozne Trojke. Na toj priči se nadaju da će dobiti naredne izbore, no niti je bosanski narod naivan niti je glup, niti više nasjeda na šanerske fore.
Ta je priča toliko jeftina, da u nju može povjerovati samo neko nepismen, polupismen ili jednostavno glup do te mjere da ga se pravim slijedom fraza, parola, uzvika i neartikuliranog mumljanja primjerenog pećinskim hordama, može uvjeriti u sve osim istine.
Koga zanimaju zdravorazumski kontraargumenti i dokazive činjenice u prilog tome da je apsolutna neistina iskaz o Trojkinoj izdaji, taj može pronaći dovoljno materijala banalnom usporedbom statistika vlada Novalića i Nikšića, ili banalnom usporedbom efekata koje je postigao Konaković u svojih pola mandata, spram Turkovićkine Odiseje na mjestu ministrice vanjskih poslova. Više je nego jasno da su i Nikšićeva vlada i Konaković radili u interesu države, a pogotovo naroda, za razliku od njihovih prethodnika.
Međutim, postoji puno stvarnih izdaja, koje se ne razmatraju, koje su se potisnule ili olako zaboravile, gurnule pod tepih, pomele u ćošak ili ugurale u nekakav mračan kut. Izdaja u vidu npr. revizije tužbe protiv Srbije, ili izdaja kroz sudske i tužilačke afere, ili afere namještanja unutarstranačkih ali i državnih izbora, ili afere koruptivne prirode ili afere namještenih tendera, ili afere lažnih demobilisanih boraca, lažnih invalida rata, lažnih šehidskih obitelji, lažnih “Zlatnih ljiljana” i bezbroj drugih afera, koje su mahom i bez izuzetka bile u režiji SDA svih ovih tri decenije.
Najznačajnija izdaja, koja se zaboravila, gurnula u ladicu i čutke zaključala je izdaja lažnih srednjoškolskih i fakultetskih diploma, magisterija i doktorata, plagijata i falsifikata svih vrsta i svakojake prirode.
Neko dokaza, kako Sebija Izetbegović nije nikada magistrirala i to se sve zataška, ušutka i zaboravi, kao da ne postoji ništa što se zove krivica, kao da ne postoji nikakva odgovornost, kao da ona nije decenijama primala platu na fakultetu, bila profesor i proizvodila nove naučne i stručne kadrove iako je njen akademski put više nego kompromitiran, korumpiran i kriminaliziran, odnosno potpuno i definitivno bez pokrića.
No nije to neki izolirani slučaj, jer izdaje nikada ne bivaju izuzetkom, već više pravilom, pa je tako javnosti, a i sudstvu više nego poznato, kako je sud prihvatio dokaze i argumente Sanje Vlaisavljević, na nevjerovatnih, više nego 300 stranica A4 formata, da Sanja nije počinila klevetu, kada je optužila Samira Arnautovića redovnog profesora na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za plagiranje magisterija i doktorata. Međutim, Filozofski fakultet nikada nije pokrenuo nikakav postupak po tom osnovu, te taj isti plagijator i dalje radi na fakultetu i predstavlja značajan faktor u akademskoj zajednici. Naša je akademska zajednica upravo takva, da je trebaju predvoditi prokazani plagijatori.
Slična je situacija i na zeničkom univerzitetu, gdje postoje jasne indicije i dokazi o plagiranju, jasni i nedvosmisleni dokazi o pravnim neregularnostima oko izbora dekana, prorektora i slično, no niko po tom pitanju ne poduzima ništa, već akteri tih nedoličnih radnji i neprimjerenih procesa vladaju akademskim prostorom UNZE, baš po uzoru na veliku braću iz Sarajeva.
Kada izdajete obrazovanje, tada izdajete ne samo prošlosti i sadašnjost zajednice, već izdajete i njenu budućnost.
Sve se te afere u visokom obrazovanju zataškavaju i zaboravljaju, ne stoga što imamo probleme sa memorijom, već upravo suprotno. Pošto nas naše sjećanje opominje, da bi čačkanja po diplomama Sebija, Samira, Ilhana i drugih Velikih Baja, moglo pokrenuti lavinu propitivanja drugih diploma, a mnogi su u sjeni zavrnuli kakvu diplomu, dozvolu, certifikat, ili barem potvrdu, u ovih tri decenije prodavanja budućnosti zarad sitnog trenutnog čara.
Nije Bosnu uništio niti HDZ niti SNSD, pa eto niti ta prokleta SDA, već sam narod sa svojom sklonošću da makar nešto sitno smuti, ukrade ili profitira.
