Kao prvo, da bi ovaj tekst imao svoj pravi smisao i težinu, neophodno je razjasniti par stvari: a. autor teksta porijeklom je, osjeća se, želi i prihvata biti Bošnjakom, te svojim djelom, promišljanjem i kreativnim pisanjem pokušava doprinijeti bošnjačkom kulturnom identitetu; b. autor potiče iz obitelji koja nije skrnavila svoj vjerski identitet niti u vremenima, kada je to bilo profitabilno, odnosno iako je jedan autorov djed osuđen kao mlado-musliman 1948., dok je drugi bio antifašista i partizan, niko u obitelji nije bio komunista niti ateista u vremenima, kada se vjera prodavala za večeru; c. sam autor nije ateista iako je ideološki komunista, u onoj mjeri i na onaj način, kako bi to bili stanovnici u utopijskim romanima Isaka Asimova, odnosno u interesu čovječanstva i nužnosti njegovog opstanka i kolektivnog prosperiteta, a što podrazumijeva besmislenost bilo kakve lične imovine.
Dakle, sve što pišem, radim ,govorim i propagiram, radim u najboljoj vjeri, sa nakanom i željom, da umanjim štetu, koju su Bošnjacima nanijeli vanjski neprijatelji, ali prije svega formalni i neformalni lideri vjere i nacije, koji su taj moj narod odveli u sunovrat, propast, do praga nestanka, zbog nedostatka bilo kakve vizije, programa, projekcije, plana, idejnog, ideološkog, kulturološkog ili bilo kojeg drugog uobličavanja smislenog i održivog nacionalnog koncepta.
Ti lažni proroci i vođe, tri su decenije bili rukovođeni isključivo projektima kratkoročnog dometa, često isključivo sitnosopstveničkog karaktera.
S obzirom da se često radilo o nesposobnim, a mahom površnim osobama, za posljedicu smo dobili totalni haos na planu identiteta, u čijim je temeljima zalutalo beskonačno mnogo pogrešnih premisa, čijim su se karikiranjem željele stvoriti pretpostavke za izvođenje zaključaka bez utemeljenja, iako su isti ti zaključci mogli biti izvedeni na zdravim i održivim temeljima, da se krenulo od istinitih i tačnih premisa.
Čitav je niz pogreški i zabluda, kojima su Bošnjaci sistemski izlagani posljednje tri decenije, te ću zasigurno mnoge izostaviti ili previdjeti, no od nečega se mora krenuti.
Bošnjacima se te tri decenije namjerno ili slučajno, zlonamjerno ili ne, svjesno ili iz gluposti plasiraju neistinite i netačne informacije o porijeklu i starosti imenitelja Bošnjak. Naime, iznose se tvrdnje, kako je imenitelj Bošnjak star stotinama godina, odnosno kako samim time nacija Bošnjak pod tim nazivom postoji stotinama godina. Pri tome se navodi, kako je ta nacija podrazumijevala sve tri konfesije, odnosno katoličanstvo, pravoslavlje i islam, kao religijske prakse unutar te jedne nacije.
Ovdje se radi o zabuni i zabludi. Naime, nacije su uglavnom nastajale na osnovu primarne lokalne pripadnosti te su Srbi i Hrvati kao nacije primarno nastali iz ideje o pripadnosti zajedničkom teritoriju Srbije odnosno Hrvatske, kao potencijalnih državnih zajednica, dok su na području Bosne i Hercegovine mogli nastati Bosanci i Hercegovci, a što se tada, kada su nastajali nacionalni identiteti, iako prisutno u označivačkoj praksi, nije desilo u službenoj formi.
Pa tako, iako su stanovnike BiH od vremena nastajanja nacija na Balkanu nazivali Bosancima odnosno Hercegovcima bez obzira na vjersku pripadnost, te dvije potencijalne nacije, to nisu nikada postale u formalnom smislu te riječi.
Prije toga su stanovnici BiH sebe doživljavali kao stanovnici Bosne odnosno Hercegovine, pozivajući se na vjerski identitet kao primaran, a što vidimo sa natpisa na stećcima, kao i iz određene privatne i službene korespondencije iz vremena prije dolaska Osmanlija.
Treba naglasiti, kako su se dakle prije nastanka nacija krajem 18. stoljeća, stanovnici određenih oblasti upravo manje više identificirali sa tim oblastima u smislu pripadnosti podneblju, a ne toliko nekom zajedničkom kulturnom obrascu ili tradicijama i praksama apstraktnijih kolektiviteta.
Ovdje se ne može čak niti kao osnovana razmatrati ideja o tome da su npr. Srbi kao nacija nastali na temeljima primarne pripadnosti srpskim staroslavenskim plemenima, koja su naseljavala područje Balkana, danas manje više smještene u administrativnim granicama Srbije, jer zasigurno da većina stanovnika Srbije ne vuče porijeklo od predaka iz te plemenske loze.
Također je važno u tom smislu naglasiti, kako srpska i hrvatska staroslavenska plemena nisu dominantno naseljavala područje današnje administrativne oblasti službeno zavedene kao Bosna i Hercegovina, već da su ova podneblja naseljavali: Zahumljani, Travunjani, Pagani (Neretljani) i Slavonci (Slaveni) a što je dokazivo već i površnom analizom toponima.
Međutim, onoga trenutka, kada se na Balkanu počinju formirati nacije, a čija priroda, nema striktno geografski već počiva na apstraktnijem kulturološkom i tradicijskom pripadništvu, pravoslavno stanovništvo se počinje identificirati kao srpsko, a katoličko kao hrvatsko, dok onaj dio koji je u proteklih 500 godina primio Islam, ostaje izuzet i izopćen iz ovakve vrste podjele, te prividno bez nacionalnog identiteta, zbog nedostatka adekvatnog imenitelja.
Pri tome su značajnu ulogu, naravno, odigrale veliko-nacionalističke ideje i njihova propaganda na terenu, među običnim pukom, ali i kod visoke intelektualne elite, kroz buđenje kolektivne svijesti i ideje o pripadnosti širem konceptu, a u skladu sa tadašnjim mainstream-om.
S obzirom, da je bosanska intelektualna i kulturna elita desetkovana i faktički obezglavljena Omer-pašinim kaznenim pohodom, državotvorne ideje i pitanje nacionalnog identiteta bili su prepušteni stihiji agresivnih djelovanja susjeda i njihovim neskrivenim ambicijama širenja teritorija na štetu, odnosno po cijenu očekivanog nestanka, Bosne.
Tako su nakon odlaska Osmanlija sa prostora BiH formirane premise o srpskom i hrvatskom porijeklu pravoslavnog odnosno katoličkog stanovništva, uz jasno odbacivanje i stigmatizaciju muslimanskog dijela populacije, kao otpadnika od “vjere pradjedova”, izdajnika kulture, tradicije i samim tim imaginarne nacije, koja prije odlaska Osmanlija nije svakako niti postojala, a kako se iz historijskih spisa jasno vidi nema nikakvo utemeljenje u logici niti činjenicama, jer su pradjedovi tih muslimana bili pagani, pa krstjani, pa su postali muslimani, a plemensko porijeklo im je očito bilo u puno većoj mjeri vezano za domicilno stanovništvo (brđane) koje su Slaveni zatekli, te već navedena staroslavenska plemena, mimo srpskih i hrvatskih. Po toj logici kojom su stanovnici Bosne, muslimanske vjeroispovijesti, proglašavani izdajnicima “vjere pradjedova”, tako su i Hrvati i Srbi izdajnici šamanističke vjere svojih pradjedova.
Dakle, taj dio stanovništva, koji je primio Islam, čak i da se htio osjećati dijelom tih, prije 18 stoljeća, nepostojećih nacija, tu pripadnost nikada ne bi mogao potpuno i jednakopravno ostvariti bez potpune asimilacije, a što bi podrazumijevalo gubitak svog cjelokupnog i krajnje specifičnog vjerskog i kulturnog identiteta, koje je razvijao tih 5 stoljeća pod osmanlijskom okupacijom. S obzirom da su ih Srbi i Hrvati označavali Turcima, a takav identitet im je bio neprihvatljiv, taj dio stanovništva se identificirao isključivo preko vjerske pripadnosti i onih kulturnih i tradicijskih obrazaca i formi, koje su se unutar takve skupine formalno i neformalno razvijale.
Dakle, identitet Bošnjaka, kao kolektiviteta sa svojim kulturološkim, civilizacijskim, tradicijskim, društvenim i svim drugim specifičnim kolektivnim i individualnim praksama počeo je nastajati još na samim počecima dolaska Osmanlija. Moć produkcije ogromne količine specifičnih identitetskih obilježja u relativno kratkom vremenskom periodu, treba pripisivati činjenici da je na području okupirane Bosne, primarno, najbogatiji i najobrazovaniji sloj društva, odnosno ono što bi danas nazvali elitom, prvi prelazio na Islam, ponajprije ponukan argumentom održavanja svog statusa, moći, uticaja i imetka, te je sposobnost tog takvog društvenog sloja, da proizvede veću količinu značajnih identitetskih obilježja i simboličkog kapitala razumljiva i očekivana.
To što se tada, odnosno sve do Prvog bošnjačkog kongresa 1993., Bošnjaci nisu zvali Bošnjacima, ne znači da nisu postojali, odnosno, to što nisu bili jednoobrazno označeni, ne znači da nisu bili prepoznani i diferencirani od strane drugih i samih sebe. kao zaseban i jedinstven specifikum.
Taj Kongres je samo imenovao ono što je već stoljećima postojalo unutar svog jedinstvenog sustava vrijednosti, identitetskih formi, rituala, praksi, mitova, kulture, umjetnosti, simbola i značenja. Fenomeni koje doživljavamo, registrujemo, slutimo, prepoznajemo kao zasebne i cjelovite entitete sa svojom esencijom, postoje i prije njihovog imenovanja, pa je tako Bošnjak postojao i prije nego je tako nazvan, jer je već stoljećima bio percipiran i prepoznan kao drugi, kao stran, kao zaseban, odvojen “od”.
Pri tome se ne smijemo pozivati na lažne konstrukcije u kojima su Bošnjakom nekada bili i pravoslavac i katolik, koji su se proglasili Srbima odnosno Hrvatima. Ne. Bošnjak je samo i isključivo izdanak pripadnika kulturološkom i tradicijskom okviru, razvijenom na području Bosne, kroz primarno konvertiranje na Islam, pri čemu taj Bošnjak, personalno, može biti ateista ili postati Budist, no mora imati pozadinu i porijeklo unutar tog društvenog miljea, te pratećih vidljivih i nevidljivih ornamenata, koje ga jasno i nedvosmisleno oslanjaju na taj primarni kolektivni vez u pozadini.
Jedinka koja je formirana u tom sustavu, Bošnjakom je, bila toga svjesna ili ne, prihvatala to ili ne, odricala se tog identiteta ili ne, ona ostaje temelj svega što oblikuje njegov način percipiranja i tumačenja svijeta, pa su tako Meša, Kusturica, Bazdulj i drugi ostali Bošnjacima čak i da se time nikada nisu smatrali, niti se tako identificirali ili imenovali. Njihova djela su bošnjačka, jer ih je oblikovala ta tradicija i taj kulturni ambijent, sa svojim specifičnostima i jedinstvenošću odnosa sa drugima i prije svega drugih spram njih.
Njihovi potomci će tek, brže ili sporije postajati nešto drugo, kroz ispiranja kulturoloških slojeva i za njih vezane životne prakse i svakodnevnog postojanja.
Nad tim identitetom je moguće graditi krunski identitet vezan za državotvornu naciju Bosanca, koja nikada nije dobila svoje formalno i pravno pokriće, iako duže i snažnije prisutna u stvarnosti nego bošnjačka, srpska ili hrvatska nacija u BiH, te zasigurno mnogo bogatija, raznolikija i sa nesumnjivim ogromnim kreativnim potencijalom i specifičnim pečatom, koji upravo počiva na susretu ove tri nacije i svih onih silnih drugih što su hiljadama godina tražili utočište i spas u brdima i klancima bosanskih šuma i vrleti.
No, da bi gradili taj nadnacionalni identitet, moramo priznati i prihvatiti sebe i druge. Moramo prihvatiti svoju i tuđu prošlost, svoju i tuđu istinu, te razliku među njima uvažiti, priznati, prihvatiti i poštovati.
Apsolutna genetska čistoća niti jedne rase, niti jednog naroda, niti jedne nacije ne postoji, a potenciranje na njoj je rasizam u najgorem, najprimitivnijem i najžalosnijem smislu te riječi.
Ideja o rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, ideološkoj, moralnoj ili drugoj supremaciji predstavlja ozbiljan otklon od zdravog razuma, logike i objektivnih činjenica. Čak i područje moralnog nije ništa drugo do proizvod promovirane, protežirane i potencirane norme, uglavnom svjetlosnim godinama udaljen od univerzalnog principa, koji svoju univerzalnost može isključivo braniti djelomičnom relativnošću odnosno ograničavanjem univerzalnosti i opšte primjenjivosti principa. Tkz. univerzalne religijske vrijednosti i njihovi moralni uzusi daleko su od univerzalnog i čisto su kulturološke i ideološke odrednice.
U kontekstu ova dva prethodna zaključka, jasno je kako Srbi, Hrvati, Bošnjaci nisu genetski čist, jednoobrazan bazen ljudske DNK, a posebno da nisu nikakva superiorna rasa, narod ili nacija. Niti je bilo koja od religija kojoj pripadaju superiorna, niti kultura, ili tradicija, niti bilo koji od pripadajućih im moralnih okvira.
U kontekstu prethodno iznesenih činjenica u tekstu da se nadalje zaključiti, kako su stanovnici balkanskih zemalja potomci ne samo genetskog već i kulturološkog miksa, pri čemu je kroz milenijume dolazilo do miješanja Ilira, Tračana, Slavena, Tatara, Mongola, Turaka i ko zna kojih sve ne plemena i naroda, sa njihovim manjim ili većim uticajem na kulturu, običaje, rituale, vrijednosti, mitologiju i slično, a čija silina dejstva se može razumijevati tek kroz svijest o činjenici da je Balkan, a posebno Bosna oduvijek predstavljalo tačku sudara civilizacija, te često njihovih obračuna.
Jasno je također da niti su svi Srbi nastali iz korpusa srpskih staroslavenskih plemena niti su Bosnu dominantno naseljavala srpska odnosno hrvatska staroslavenska plemena, te je normalnom čovjeku jasno da su nacionalne odrednice nastale u 18 stoljeću nategnuta, apstraktna, fantazmama popunjena konstrukcija bez nekog ozbiljnijeg utemeljenja, ali koja su identitetskim poistovjećivanjem pojedinaca postala kolektivni fakt, te ih kao takve treba uvažavani i poštivati u smislu slobode izjašnjavanja, osjećanja i kolektivnog pripadanja. To međutim podrazumijeva, kako su i Bošnjaci jednako smislena i utemeljena konstrukcija kolektivnog poistovjećivanja poput bilo koje druge, pa tako i one srpske ili hrvatske.
Okvir i za srpsko i za hrvatsko nacionalno određenje je primarna pripadnost, nacionalnom identitetu pridruženoj, religiji, te se po tom utemeljenju iste nacije ne razlikuju od bošnjačke. Sa druge strane, ukoliko bi nacionalno određenje pokušali vezivati za teritorijalnost a ne kulturološku pripadnost, te time pokretali pitanje nekog imaginarnog pridruživanja “matičnim teritorijama”, to bi samo po sebi gubilo svaki smisao izvan konteksta sa historijskim utemeljenjem, te bi se otvaralo pitanje moguće diskusije o primatu Bošnjaka nad državom, s obzirom na eksteritorijalnost druge dvije nacije u odnosu na historijske činjenice o administrativnim granicama “njihovih matičnih” nacionalnih država, koje ne zaboravimo oni doživljaju kao matice, i samih granica i historijskog nastanka i kontinuiteta trajanja Bosne kao zasebnog entiteta, sa jasnim historijski utvrđenim suverenim odlikama.
Ovdje dakle, nije upitno, da li tri konstitutivna naroda imaju smisla i svoje realno utemeljenje, već je na kušnji spremnost pripadnika tih naroda sa teritorija BiH, da državu doživljavaju svojom i sebe identificiraju u njoj, ne kroz nacionalna određenja, već kroz nadnacionalni identitet Bosanca, kao historijski i u interaktivnoj praksi najstariji i najprisutniji identitet stanovništva sa ovih prostora.
Kroz identitet Bošnjaka, ja ne mogu Ivu Andrića doživjeti kao svog, ili Branka Ćopića, ali mogu i doživljavam ih mojima kroz nadnacionalni identitet Bosanca, koji proizvodi zajedničku meta- vrijednost i meta- kulturu, kojoj svi sa ovih prostora pripadamo, a koja je oblikovala, kroz interakciju različitosti, drugačije Srbe i drugačije Hrvate od onih van granica BiH, odnosno stvorila naciju Bošnjaka, kao zlatni amalgam nastao spajanjem i susretanjima religija, kultura i civilizacija.
Postojanje različitih identiteta u svima nama upravo je osnova potencijalnog približavanja, upoznavanja, platforma za komunikaciju, dok je isključivanje svih drugih identiteta, kako bi se izdvojio i forsirao jedan, kao jedini, barem jedini bitan, kao temelj udaljavanja, temelj nepremostive razlike, odbijanja, sumnje i negativne komparacije u kojoj nema tačke dodira, nema razmjene, nema upoznavanja, a samim tim zasigurno postaje izvorom budućeg sukoba, kao produkta alijenacije i paranoje, koja sa njom uvijek ide pod ruku.
Da bi se mogli prihvatiti neophodno je da se najprije susretnome, zrcalimo jedni u drugima i u samoj svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjesni slike o nama koju imaju drugi, svjesni svojih kompleksa na kojima gradimo ideju o tome ko smo i kako nas drugi vide, te svjesni slike o sebi koju imamo na osnovu našeg ličnog i kolektivnog iskustva odnosno naših saznanja i tumačenja o njima.
U tom smislu, možemo zaključiti kako je važno prihvatiti, da su Bošnjaci tako nazvani 1993, ali da su počeli kao kolektivno biće nastajati, oblikovati se, rasti i sazrijevati mnogo ranije, odnosno od prelaska na Islam, 300- 500 godina ranije. Prije toga su sebe doživljavali kao pravoslavce, katolike, pagane ili krstjane, stanovnike zemlje Bosne. Nacionalni identitet im je nastao i vezao se za pripadnost vjeri, kao i kod druge dvije nacije u Bosni. Može se reći kako su Bošnjaci konvertiti, ali to isto važi i za ostale, koji su sa šamanizma i staro-slavenskog politeizma prešli na kršćanstvo. Postoji zajedničko genetsko, etničko i kulturno-civilizacijsko porijeklo Srba, Bošnjaka, Hrvata i Crnogoraca, koje prije svega odlikuje miks raznovrsnih uticaja i miješanja, kako međusobnog, tako i onog sa zatečenim stanovništvom, ali i raznim stranim elementima u prolazu, prodoru, bijegu i drugim migracijama. Bošnjaci vuku porijeklo primarno od domicilnog stanovništva miješanog sa različitim staroslavenskim plemenima u migraciji, a to isto porijeklo baštine i Srbi i Hrvati, bez utemeljenja u ideji, koja kao njihove pretke vidi isključivo srpska odnosno hrvatska staroslavenska plemena. Danas poznate i priznate nacije na Balkanu nemaju nikakve realno dokazive veze sa genetskim, etničkim i kulturnim porijeklom na koje se pozivaju, a što se ogleda u nesposobnosti, da se objektivno dokaže porijeklo kroz bijednih 10 generacija, što pokriva period od jedva nekih 250 godina. U tom smislu riječi, možemo čak utvrditi kako je češći slučaj, da imamo utvrđena i dokumentovana rodoslovlja kod biranih bošnjačkih obitelji, s obzirom da su, kako je prethodno rečeno, često, potekle od društvene elite.
Sve u svemu, ista smo govna, od kojih svako smatra, kako samo ono miriše, dok sva druga smrde.
