Prije četvrt stoljeća, na real-socijalističkom arhitektonskom čedu nekada “uzavrelog grada”, izraslom u grotesknu nakazu, u narodu prozvanu “Kineskim zidom”, a što valjda govori i o monumentalnosti ali i o funkciji tog građevinskog zaloga iz prošlosti, osvanuo je najmoćniji grafit, koji sam ikada pročitao u Bosni, koji nije govorio samo o sadržajima i prijetnjama trenutka, već više nego proročanski i o svim budućim ishodištima, koje će taj trenutak proizvesti u našoj zajedničkoj budućnosti.
Pisalo je: “Ne ubacujte nam UMMETKE u glave!”.
Bio je to, čini se iz ove perspektive, posljednji dah razuma, pokušaj prizivanja smislene reakcije u zaštitu ljudske slobode i prava na individualnu svijest, personalne stavove, autonomno mišljenje i autentični iskaz.
Slijedio je frtalj stoljeća ispunjen sistemskim zamagljivanjem, zaglupljivanjem, zavođenjem, instrumentaliziranjem, drilovanjem, mentalnim, intelektualnim, duhovnim i emotivnim siromašenjem i ograničavanjem nacije, kako bi se stvorila jednolična, isto-misleća masa. ograničene percepcije i krajnje suženih okvira interpretacije.
Svaka moguća životna, egzistencijalna i suštinska, personalna ili kolektivna praznina popunjena je Bogom, a praznina smo od devedesetih na ovamo imali više nego “prekoviše”. Sva suvišna, kritička, ka bitku usmjerena pitanja blokirana su kolektivnim interesom okupljenim pod okriljem “crkve”, kojoj, valjda samim rođenjem i postojanjem, pripadamo, a taj zahtjev skrušene tišine i vječnog saburanja, pravdan Božijom providnošću, stijegom zajedništva i sloge u “našoj” vjeri, koji nas jedino mogu zaštititi i spasiti od neprijatelja sa druge strane, onih anamo, što imaju njihovu vjeru i lažnu istinu.
Tako se rat devedesetih, vođen oružjem, izmetnuo iz agresije susjednih republika u najprije famozni građanski rat, pri svome Dejtonskom svršetku, da bi se u tom “nazor” miru nastavio, kao nevidljivi vjerski rat, kojim komanduje visoko sveštenstvo sve tri provenijencije.
S obzirom, da je crkvena praksa manipuliranja masama utemeljena na hiljadegodišnjim tradicijama širenja iracionalnog straha, taj su mehanizam primijenili i na već dobrano bezličnim masama svojih u krda sabijenih sljedbenika, zavodeći jednoumlje, isključivost, fanatičnu ostrašćenost, sve do fatalizma što prodire u svaku poru svakodnevice.
Projekat kontrole uma, svoju konačnu i krajnju realizaciju doživio je onda, kada smo svjedočili tome, da su sveštena lica počela istupati na političkom, državotvornom i diplomatskom polju, definitivno mijenjajući sekularnu prirodu društva, te sa jasnim progonom, javnim linčom i sveopštom stigmatizacijom svih onih, koji se drznu da misle drugačije, autonomno i kritički spram opšte vladajućeg stanja, svrstavajući sve slobodoumne pojedince u novovjekovne heretike.
Za religijske institucije neprihvatljivim se pokazao bilo kakav iskorak ka prosvjetiteljstvu, ukoliko obasjani horizonti nisu duhovni; nauci, a da u nju nije ublendan “vjeronauk”; kulturi, koja nije u funkciji širenja vjerskog sentimenta; sjećanju, kada ne počiva na kolektivističkom subjektivizmu i nacionalnom konsenzusu; liderstvu, ako njime sekularno nije podređeno teokratiji iz sjene.
Boga, intimu čovjekovog susretanja sa Njim, mistiku rituala, žrtve i predavanja Univerzalnom, život i smrt, učinili su krajnje profanim, banalnim, konzumentskim, pretvarajući duhovnu nagradu i nadogradnju u komercijalni brand natkriljen opšte priznatim i poznatim logotipima, kojima pojedinac ne deklariše niti ubjeđenja, niti moralne ideale, već samo i isključivo pripadnost krdu obilježenim istovjetnim žigom.
Udarna kapisla što je izazvala krah ne samo sekularne normalnosti, već i jasne distinkcije između iskrene vjerske egzistencije i licemjerne samo-promocije, aktivirana je vještim pozivom sljedbenika na partnersku suradnju u svetoj misiji širenja vjere, kroz različite oblike misionarstva, frenetičnog vjerskog zalaganja i zastupanja tradicionalizama i konzervativizama u njihovom svekolikom šarenilu i nadracionalnoj raznovrsnosti.
Raznoraznim polupismenim i nepismenim budalama pružen je osjećaj odabranosti, visoko profiliran kursevima teozofiranja, manipuliranja, regrutovanja i lobiranja, agresivnog argumentiranja, oslonjenog uglavnom na poluistine i kvazi- činjenice, kao i interpretacije usklađene sa potrebama i histerijom mase, što iz pozicije baznađa i izgubljenosti, svjetlost ulične lampe prepoznaje, kao izlazeće sunce.
Kada se u toj močvari duhovne truleži i pojavio neki istinski plamen, ispostavilo bi se da nema šta zapaliti, jer je materijal već sve od sebe dao u izgubljenim ulaganjima i pokušajima da sebe održi u uvjerenju da su sve to ipak bili pravi odabiri.
Kada postaneš zombi, tada nema svijesti, koja bi sebe doživjela kao živog mrtvaca, jer nema šta procesuirati vlastito postojanje, već samo poneko staro sjećanje pokrene san na javi o tome, da si nekada bio NETKO, bez da sigurno znaš, da li si ti taj, ili si samo njegova preslika, odbjegla iz ugašene memorije.
Ummetak je zaražen virusom, što neprimjetno uzima tebe, kako bi se na mjestu tvoga JA porodilo njihovo MI, koje kontrolišu ONI.
Bilo bi ovo možda i tačno, da u u bogomolje ide i praktikuje vjeru u svom životu neka iole kritična masa. Ali pravih vjernika je toliko malo da ne spadaju u onu famoznu statiističku grešku već u nenu petinu ili desetinu tog brojića. Autora teksta lično poznajem i cijenim njegov trud. Ali iza nepobitnih i aktuelnih istina koje je izrekao o stanju nacija ne stoje vjerni ljudi već (teisti) već grabežljivi ateisti. Upiranje prstom u institucije vjere je pucanj u pogrešnom smijeru. Tu dolaze ljudi raznih profila i pobuda i nikako nisu svi vjerni narod, ali su prigrabili lažni identitet. I nije pošteno da se od takvih (materijalista) stvara slika, rekao bih uzvišene zajednice. Usput rečeno tamo niko ne poziva na gramzivost i vlastoljublje koje je označeno u knjigama kao antivrlina. Žao mi je jer ovakvi tekstovi unose zabludu i od neutvrđenih i mladih ljudi stvaraju antiteiste. Treba razmišljati o poslijedicama napisane riječi. Ono što ,,prokazane” institucije žele, je samo povesti što više naroda prema Bogu. A taj put je poštovanje Njegovog zakona. Ko ne ide tim putem ne bi trebao kriviti Njega za situaciju u kojoj se nalazi čitav svijet. Pravac u kojim idemo nisu odredili ni crkve ni dzamija. Zna se ko je glavni u ovom svijetu. A zamjena teza uvijek ide u korist Zlog. Više rada na sebi, ali duhovnog ( ne fitnes rada) sigurno neće biti na odmet. Znam u kojem će smijeru ići kritike na ovaj komentar i ukazivaće na loše pojedince unutar prozvanih zajednica, ali nisu oni ni crkve ni islam. Zato malo manje u kockarnice, u razvrat materijalizma, alkohol… A to je osnovna nauka prozvanih. Kriviti Boga za stanje u svijetu a ne živjeti u ovom dunjaluku po Njegov zakonu, nema nikakvog smisla. Žao mi je ako sam promašio temu. Pooozzz autoru osnovnog teksta.