Svijetom se širi opasna pošast, čije posljedice će se osjećati generacijama. U pitanju je fenomen relativizacije, koji je postao pravilo i gotovo, pa društvena zakonitost.
Pored već od ranije sveprisutnog niveliranja, koje je najprije gotovo nevidljivo, a vremenom sve intenzivnije i očitije, te naposljetku evidentno i brutalno, počelo stavljati znak jednakosti i jednoznačnosti između vrjednosno nepomirljivih i često suprotstavljenih kategorija, čija je distinkcija, normalno, išla čak do razine antipoda, proces relativizacije je uveo i uozbiljio novu razinu razumijevanja i tumačenja stvarnosti, do te mjere, da možemo slobodno govoriti o promjeni paradigme.
Samo niveliranje je u svojoj suštini sadržavalo proces relativizacije, odnosno klicu njegove buduće sveprisutne primjene, kojoj danas svjedočimo. Ideja, prisutna, odnosno ubačena, planski, smisleno i sa namjerom, u široke mase, kako bi se unutar javnog mijenja formirala tendencija ka obezvrjeđivanju svih posebnosti, izuzetnosti i izvrsnosti, podrazumijevala je apsolutnu destrukciju unutar vrijednosnog sustava, izjednačavajući krajnje suprotstavljene kategorije i principe, te oduzimajući valenciju poželjnosti kategorijama, čije dosezanje je podrazumijevalo trud, angažman, odricanje, zalaganje, pa često i samu a priori datost u vidu Bogom poklonjene dispozicije.
Tako je niveliranje dovelo do toga, da je ista postala vrijednost škrabotine i žvrljotine, kao i umjetničkog djela, vrhunskog sportskog uspjeha i izmišljene storije o sportskom postignuću, junaštva u stvarnom životu i u fikciji. Svi su mogli sve, samo da su htjeli ili da su im se zvijezde nasmiješile, pa ih stavile na pravo mjesto u pravo vrijeme. Tako nastadoše rijalitiji u kojima “zvijezda možeš biti ti”, “nikada nije kasno”, “ti imaš talent” i drugi, kao produženi i banalizirani mehanizam, kojim Veliki Brat sve svodi na isto.
Postaše instant pjevači i zabavljači, nastali preko noći, jednaki prekaljenim, decenijama kovanim i oblikovanim veličinama zabavnog biznisa. Svako postade pisac, pjesnik, filozof, mudrac, psiholog, politički i društveni analitičar, ekspert za nešto, poput onih, koji su u to uložili svoj život, ogroman talent, rad, odricanje i trud. Svako je odjednom dobio pravo na javno mišljenje i stav, bez obzira, koliko glup, nesposoban, nepismen, neobrazovan, zatucan i ograničen bio. Tako je niveliranje, pripremilo tlo za dolazeću promjenu paradigme.
Takav konfuzni sustav, frapiranih vrijednosti, kriterija, ekspertiza i procjena, doveo je do toga da javno mnijenje više nema orijentir spram kojeg se ravna, ne posjeduje kompas, niti poznaje strane svog vanjskog niti unutarnjeg svemira.
Slijedeći korak ka promjeni paradigme, odigrao se kroz normalizaciju nenormalnog i obrnuto. Krenulo je od sitnih, gotovo nebitnih odnosa i pojava, da bi se kontinuiranim akceleriranjem tog procesa, postigao efekt nekontroliranog obrtanja kriterija norme i prihvatanja njenog neprirodnog mutiranja. U konačnici se gotovo izbrisala bilo kakva granica između društvene zabrane i njenog kontrapunkta. Ovaj proces je prirodno i očekivano nalegao na prvotni proces niveliranja. Tako su lažne diplome, falsifikovani ispiti, frizirane i namještene studije, kvalifikacije, preporuke i napredovanja postali prihvatljivi. Krivična djela bez sankcije, nestajanje dokaza, zataškavanje i zatvaranje sudskih predmeta i istraga, ne izazivaju pozornost, niti zgražanje. Nepotizam, korupcija, mito i pogodovanje, odavna su sastavni dio uobičajene prakse. Kriminalna ili zločinačka prošlost, zatvorske biografije, historija obiteljskog zlostavljanja, seksualne devijantnosti od sodomije do pedofilije, sa društvene margine slila se u centar društvenih dešavanja, nalazeći svoje mjesto u hijerarhiji društvene i političke moći, sve do statusa poželjne reference.
Sa druge strane, mnoge nekada normalne, uobičajene prakse i vrijednosti, postale su nepoželjne, marginalne, ili čak stavljene pod prijetnju sankcije.
Na ove procese se kao krunska nadovezala relativizacija, kojoj svjedočimo na svakom kulturološkom i civilizacijskom planu. Tako je zločin genocida postao relativan, ovisno ko je počinitelj i tko je žrtva. Terorizam je relativna odrednica, pri čemu je npr. Hamasov napad oktobra 2023. teroristički čin, dok atentati, koje Izrael vrši nad NN osobama u drugim zemljama to nisu. Agresija je relativna kao i okupacija, što vidimo iz različitih imenovanja dešavanja u Ukrajini i Palestini. Odluke i presude međunarodnih sudova su relativne, te im se neko mora povinovati dok nekog drugog uopšte ne zanimaju niti ih priznaju. Relativizira se dakle i pravo i zakon, odnosno domet i djejstvo institucija, kako na kolektivitete, tako i na pojedince. Ljudska prava i slobode su također postale relativne, što je bilo evidentno u vrijeme pandemije Kovida. Sloboda mišljenja i govora je relativizirana s obzirom na poželjnost sadržaja i intencije mislioca odnosno govornika, što smo evidentno svjedočili kroz tretman inetelektualaca, političara i drugih, koji su se suprotstavljali zločinačkim djelovanjima Izraela.
Ta relativizacija se dešava na svakom mogućem planu i u svim mogućim kontekstima i okvirima. Sa globalnog plana se strahovitom brzinom spustila i na najniže nivoe društvenog funkcioniranja.
Svakodnevno smo svjedoci činjenice, da za neke ljude zakon, pravo, institucije, ništa ne znače, niti ih se tiču. Poseban primjer, koji ima specifičnu težinu zbog institucije u kojoj egzistira, nalazimo na zeničkom univerzitetu, gdje su prvo i drugo-stepeni sud donijeli presudu, kojom se odbija odlaganje odluke, kojom je izbor rektora proglašen nelegitimnim i poništen.
Pored te presude, koja podrazumijeva da bivši rektor Jusuf Duraković nije stekao uvjete za drugi mandat, isti, iako bez rektorskog ugovora, iako sa jasnom drugostepenom presudom protiv odgode izvršenja, obnaša funkciju rektora, donosi odluke, potpisuje ugovore, imenuje suradnike, ukratko vodi sve ključne procese na Univerzitetu u Zenici.
De facto, profesor Jusuf Duraković i članovi Senata, odnosno nelegitimna većina na tom Senatu, ne priznaju odluke i presude suda čak niti na razini koja podrazumijeva njihovu pravomoćnost. Iako, bivši rektor ne priznaje sud i sudske odluke na opštinskom i kantonalnom nivou, tom istom sudu je, sa druge strane, taj isti rektor uzurpator, podnio tužbu za klevetu protiv mene kao profesora na njegovom univerzitetu, ponukan činjenicom da mu nije urodio plodom dvostruki pokušaj pokretanja disciplinskog postupka protiv mene, koje je formirana komisija profesora odbacila kao neosnovane, braneći pravo na slobodu mišljenja i govora.
Na ovom primjeru vidimo višestruku relativizaciju na djelu. Sa jedne strane vidimo kako zakon, pravo, odluke i presude suda ne važe i nemaju pravno dejstvo niti učinak na povlaštena lica, odnosno u ovom slučaju SDA-ovog milionera, koji je decenijama bio stranački miljenik, kako na tenderima, tako i na izbornim i kadrovskim listama. Činjenica je i kako bi svatko drugi na njegovom mjestu već bio priveden od strane istražnih organa, po prijavi nadležne inspekcije. Da sam “ja” npr. na njegovom mjestu, zasigurno mi ne bi ginuo momentalni zatvor, zbog zloupotrebe položaja i ovlasti, te zbog lažnog predstavljanja, falsifikovanja i slično, jer taj Uzurpator rektorske stolice, potpisuje dokumenta, odluke, daje izjave i slično apostrofiran kao rektor.
Sa druge strane, taj isti nepoštivalac sudskih odluka, pokreće instrumente pravne sankcije i prijetnje, kao alate produženog i proširenog pritiska, mobinga, zlostavljanja, odnosno manifestacije sile iz pozicije moći, koju mu je obezbijedio povlašteni društveni tretman.
Evidentna je dakle relativnost djelovanja, svrsishodnosti, smislenosti i normativne snage te pravnog učinka spram različitih aktera društvenog teatra, te je zabrinjavajuće kako spoznaje do kojih ovaj slučaj dovodi, mogu u potpunosti narušiti povjerenje običnog čovjeka u društveni ugovor.
U tom kontekstu, zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na sljedeća pitanja: prema kojem ugovoru Jusuf Duraković dobija platu i sa kojim koeficijentom, s obzirom da on nema niti jedan važeći ugovor sa Univerzitetom; po kojem ugovoru i pod kojim koeficijentima platu primaju prorektori koje je on imenovao u trenutku, kada već više nije bio rektor, s obzirom da ti profesori nemaju niti jedan validan ugovor sa Univerzitetom; te na posljetku, da li postoji krivična odgovornost drugih, prije svega institucija ministarstva obrazovanja, pravnih službi univerziteta, pravosudnih i inspekcijskih organa te drugih službi, zbog nečinjenja, odnosno ne poduzimanja radnji na koje su obavezni u službi zaštite pravnog poretka i tercijarne prevencije haosa i bezvlašća, a koje rizikuju nesankcionisanim tretmanom nepoštivanja zakona i sudskih odluka?
Iako sveprisutan trend, relativiziranje ne bi smjelo postati prihvatljivi sadržaj naše društvene zbilje, kao niti prethodno navedeno niveliranje i normalizacija nenormalnog.
Buđenje svijesti o ovim trendovima i organizovanje svjesnog i snažnog otpora, civilizacijska je obaveza naše generacije spram tekovina humanog društva, demokratskih vrijednosti i koncepta čovječanstva.
