Užas, koji za zajednicu i svijest masa nosi gubitak značajnog, važnog, člana kolektiviteta, poput smrti Halida Bešlića, kulminacija je ne toliko žala za tom jedinkom, koliko panike koju uzrokuje spoznaja evidentne, neizbježne prolaznosti.
Prestanak postojanja onih, čiji su nam se životi činili bajkovitim, čija je karizma svjedočila o posebnosti, odabranosti, izuzetnosti, snažan je šamar, što barem na tren razbudi iz transa dunjalučke opijenosti, podsjećajući i opominjući, da sve je prolazno, da svaki tok ima svoje ušće, da sve odlazi i nestaje na horizontu, nakratko evocirajući sjećanja na prošlost, onih, što čekaju svoj red.
Obilježio je, zasigurno, Halid naše živote, kačeći poneki stih na zastore vremena odrastanja, ljubovanja, nesretnih i sretnih drugovanja, strasti i žudnji, nostalgija i razočarenja, velikih i malih mimoilaženja. Imao je on i tu lakoću u izvedbi, opuštenost i dodir optimizma u svakom, pa i najtužnijem tonu, pokretu, riječi, narodskom razgovaranju, ljudskom susretanju.
Bio je to poseban čovjek, što plijeni svojom jednostavnošću, ljudskom toplinom i dobrotom, nenametljivom, prirodnom inteligencijom čija bistrina je znala bljesnuti iznenađujuće i neočekivane istine o nama i društvu koje smo uništili, pa i nakaradnoj i nakaznoj vrijednosnoj gomili stajnjaka, što smo je slagali kroz protekle tri decenije.
No nismo mi plakali zbog njega, već zbog vlastite prolaznosti.
Gledajući, kako odlaze svi, pa i oni odabrani, svjedočeći, da je vrijeme uzbralo Dragana Nikolića, Borisa Dvornika, Pavla Vujisića, Žarka Lauševića, Mustafu Nadarevića, Sašu Petrovića, Sinana Sakića, Arsena Dedića, Šabana Šaulića, Džeja Ramadanovskog, Kemala Montena, Davorina Popovića, Masima Savića, čitavu EKV, pola Idola, Đoleta Balaševića, pa grubo i divlje iskinulo Tošeta Proeskog, Ljubišu Stojanovića Luisa, Adi Lukovca, one što nas nisu dijelili već spajali, odnijelo te neobične smrtnike, što su bacali svjetlo u tminu života nas običnih, svjestan te činjenice, ne možeš pobjeći u zablude svakodnevice ignorirajući nož Kronosa, što ti pod grlom čuči.
One zle, loše, što su dijelili, na zlo pozivali, svi trebamo zaboraviti, jer im je to najbolja kazno, što su bili ustaše, balije i četnici, što su umjetnost mržnjom zagadili.
Tako je smrt Halidova, kao pečat u dnu dokumenta na kojem je ugovor o privremenom trajanju svih nas, barem na tren razbistrila mutne vode zabluda o važnosti posjedovanja, sakupljanja, imanja nasuprot bivanja.
Samo na tren, postali smo osvjedočenim vjernicima religije dobrote, davanja i brige za druge, naspram uzimanja, otimanja, kamarenja, zgrtanja dunjaluka samo za sebe. Svjedočili smo da se sve runi do svoga konačnog časa i da ostaju samo ljubav i znanje, koje smo predali drugima, koje smo kao sjeme posijali u njihova srca i um.
Jedini imetak, koji raste kroz nesebično davanje su ljubav i znanje, a Halid je ljubav dijelio i “šakom i kapom”, prevarivši tako točak vremena, barem na tren, na koji dan, mjesec, godinu, možda čak i deceniju ili više, pa ga se zbog tog njegovog davanja sjećamo, “a možda i ulicu dobije”.
Naša dobra djela su tragovi u snijegu, tope se na suncu i nestaju, sa prvim sunčanim danom, al zato loša ostaju otisnuta u sasušenom blatu, a po njima će ove druge pamtiti dugo, mnogo duže, kao one što su nam ukrali ono malo zrna iz pješčanika, da bi sebi sagradili dvorac od pijeska, što će ga odnijeti nadolazeća plima, kako je odnijela i izbrisala sve prije njih.
Plačemo mi za nama, a ne za Halidom ili drugim tim lampionima našeg bitisanja. Ako ih toliko cijenimo i volimo trebali smo im pijetet iskazati za života, priznati im da su otisnuli u nama duboki trag, koji smo prepoznali kao važan, poseban, bitan. Trebali smo im glasno uzviknuti dok je još u njima dah, da znamo da su u ovom vremenu hamelja, bili plamen, što obasjava tminu oko nas. Zar nisu te iste mase mogle okupiti se pred KCUS-om pa zapjevati iz sveg grla Romaniju, dok je Halid još bio živ.
Ne, mi priznajemo veličinu samo kad je velikan prošao. dobrotu, kad je sagorila, ljepotu kad se izrunila, jer tada počast odajemo ne tom nekom, već našoj prolaznosti.
Zato i nemamo nikakav smisleni sistem vrijednosti, jer niko ne može u nas biti zvijezda, jer smo se sveli na to da svaka budala, nepismeni krkan i papak, mogu suditi o svakome i taj sud iznositi kako hoće. Urušili smo društvo, mi , ne politika niti političari, već mi, mali ljudi, dozvoljavajući sebi luksuz neprepoznavanja i nepriznavanja izuzetnosti, genijalnosti, kreativnosti, talenta, zasluga i posebosti, uzvišenosti i ljepote, dok smo gradili lažne mitove oko kulta izdajnika kao najvećih sinova.
Ima li većeg sina Bosne od Mladena Vojičića Tife, kojeg smo ponizili i popljuvali, obezvrijedili i pojeftinili, a dijemant je u kruni slobodarskog duha opkoljenog Sarajeva?
Zar je bilo većeg Sarajlije i Bosanca od Tvrtka Kulenovića, Marka Vešovića, tih gromada što su prkosile olujama nacionalizma i bjesomučne mržnje, sa obruba grada?
Lažne su naše suze. “Mojne meni to.” To je samo slana voda, upišanih djevojčica.
Tifa, sretna Ti 62. bosanski lave i hvala Ti za sve ove godine.
