Jedna od čestih tema beskrajnih rasprava, kako na društvenim mrežama, tako i u ozbiljnim emisijama o kulturi ali i onih sa prikrivenom ili izraženom notom nacionalnih trvenja, bavi se postojanjem i nepostojanjem bosanskog jezika. Ta nadmudrivanja su uglavnom usmjerena ka nekoj vrsti omalovažavanja sugovornika, ali i samog recipijenta takvih sadržaja, ne nudeći nikakvu utemeljenu argumentaciju, nikakav postojan dokaz za ili protiv, a o logički ili racionalno povezanom sistemu promišljanja na zadanu temu uglavnom nema niti spomena.
S obzirom da se o pitanju postojanja bosanskog jezika do sada oglašavala svakojaka kuka i motika, te se i sama akademska zajednica između sebe, ali i sa tom “ruljom” besmisleno raspravljala, očito je, kako svako sebi može dati za pravo, da o tom bosanskom jeziku, ali i bilo kojem drugom, iznese svoje mišljenje i stav, ma koliko nebulozan bio, te me stoga takav trend amnestira u mojoj potrebi, da se po tom pitanju očitujem, kao neko ko se bavi naukom o jeziku sa aspekta socijalne psihologije odnosno socio i psiholingvistike, te komunikologije, ali i kao književnik i najprije pjesnik, a za koje se zasigurno može reći, kako su maternica svih, pa i onog univerzalnog jezika.
Živi jezik postoji dokle god postoje živi, izvorni govornici, koji taj jezik koriste u svom susretanju sa iskustvom, stvaranju njegove nadogradnje i svjedočenju o istom…
Jezik je živuće tkivo, organ, organizam, koji raste, mijenja se, prilagođava, transformira i modifikuje, ugrađujući uvijek iznova svijet u sebe i promjene koje u svijetu iskustava i spoznaja nastaju. Jezik je tkanje, u kojem je svaka nit važna, ali i zamjenjiva. Moć jezika da različitim odnosima, elementima i strukturama prikaže jednu te istu zbilju na što veći broj načina, držeći se dostatnog i minimalnog okvira za prepoznavanje, imenovanje, razumijevanje, izjednačavanje tih izričaja, ili jednostavno dovoljno jasno aludirajući, asocirajući ili prenoseći okvirna značenja, stvarajući nedvosmislenu svijest o značenju koje je neiskazano ali sadržano, je suštinska vrijednost jednog jezika. Što je više te prenesene, zamjenske moći, alternativnih izraza, to je taj jezik vrjedniji.
Pitam se onda, odakle nekome ideja, da moj bosanski jezik u kojem su sadržani i nauka i znanost, koji nisu doslovni već tek približni sinonimi, osakati time što će iz njega izbaciti nauku. Uzmimo za primjer obitelj i porodicu. Neki kvazi “jezičar” će poletjeti sa tvrdnjom kako su to sinonimi, pri čemu je obitelj bosanska i hrvatska dok je porodica srpska varijanta značenja. Međutim, ne radi se uopšte o sinonimima. To su sinonimi za neznalca, za nezainteresiranog, nemislećeg čovjeka. Obitelj su oni sa kojima obitavamo, to je tako očito, a porodica oni sa kojima smo u krvnom srodstvu, odnosno po rodu bliski. Tako je meni moja kćer nakon udaje ostala porodica, a prestala biti obitelj, dok je moja supruga meni udajom postala obitelj a nikada neće biti porodica. Moj bosanski jezik nije onaj kojeg su definirali “neki” tamo nacionalni utemeljitelji, po nekakvim partijskim zadacima. Moj je jezik živo biće, što srasta sa iskustvom, nadograđuje ga i tumači kroz stvarni život i književna djela što su na tom iskustvu izrođena u misaonom okviru, čija je rešetka pokretna, savitljiva, prilagodljiva potrebama prošlog, trenutnih i budućih postojanja. Priča o čistoti jezika je lingvistički aparthejd, monstruozna ideja komunikacijske eugenike, koja u različitosti ne vidi bogatstvo, već prijetnju.
Još je jedna stvar od iznimne važnosti, na ovome mjestu, a to je pitanje prethodnog stvaralaštva na bosanskom jeziku. Naime, oni, koji Čopiću, Andriću i Kočiću, odriču bosansi jezik, neprijatelji su bosanskog jezika i na poslijetku bosanskog identiteta i njegove kulture i baštine, kao nadogradnje tog jezika. Bosanski jezik, mora biti utemeljen na djelima, između ostaloga i tih književnika, kao svojim kanonima, jednako, kao što će to morati činiti i kroz djela Selimovića, Čatića, Sidrana, Ibrišimovića ili Hubijar-Bazdulj i silnih autora rasutih po dijaspori, ma kako oni sebe lično definirali, ukoliko nam budu dostupna njihova izvorna pisanja na “maternjem”, a ne njihovi prevodi.
Bosanski jezik kojeg ja nosim u svome umu, više je od hrvatskog i srpskog, jer u sebi sadrži i jedan i drugi, bez konfrontiranja. Nije on po tome nikakva izvedenica, već naprotiv, puno bi više imalo smisla, ako išćitavamo objektivno historijske izvore, vidjeti ga kao izvor druga dva jezika. Svako iole upućen je svjestan toga da “pravi”, “izvorni” srpski i hrvatski jezik ne postoje već čitavo stoljeće. Hrvatski je jezik Matije Gubca, koji bi jedva poneki razumjeli, a srpski Nušićevih junaka, koji jednako tako egzotično i nemušto zvuči. Pa nije li Vuk Karadžić kao standard srpskog jezika uzeo jezik šire okolice Trebinja, odnosno istočno- hercegovački govor.
Neće se lingvisti i jezikoslovci vjerovatno naći na istom fonu sa mnom. Neće, jer je njima puno važnije imati lažne nacionalno čiste jezike, nego stvarno jezičko bogatstvo. Neće, jer njima jezik nema funkciju približavanja, već razdvajanja.
Kako su na zasjedanju ZAVNOBIH-a rekli za Bosnu, tako bi se moglo reći i za njen jezik, mada je to nekima jednako bogohuljenju, al evo, griješan sam, pa kažem: “Nije bosanski ni srpski ni hrvatski ni muslimanski, već je on i srpski i hrvatski i muslimanski” i postoji i ne može ga niko staviti u okove niti torove niti mu oduzeti pravo da diše i u sebe upija svoju i tuđe stvarnosti.
