Jedino objašnjenje za ponašanje našeg svijeta, može se naći u dejstvu nadnaravnog, u iracionalnim obrascima magijskog, u izloženosti sihiru ili nekoj drugoj, čaroliji, crnoj ili bijeloj, vlaškoj ili babilonskoj. Kako drugačije objasniti kolektivno ludilo sa kojim se susrećemo u reakcijama, ponašanju i projekcijama našeg običnog, bijednog, izraubovanog čovjeka.
Kukao je narod kako su niske plate, kako nisu više od decenije podizani minimalac i prosječna plata, te se Trojka sukobi sa poslodavcima podižući minimalac sa 600 na 1000 BAM. Umjesto hvalospjeva i zahvalnosti radničke klase, uslijedilo je psovanje majke i ostale bliže i dalje rodbine te spominjanje intimnih dijelova tijela članova Trojke, od strane ne samo poslodavaca već i onih u čijem se interesu djelovalo.
Kukao je radni svijet decenijama, kako ih novopečeni kapitalisti izrabljuju, tretiraju kao roblje, bez prava na slobodne dane, vikende, godišnje odmore, pa kad Trojka uvede neradnu nedjelju, namjesto zahvalnosti napaćenih majki, što svoju djecu nisu viđale niti dana u sedmici, uslijedi dodatna retorička redaljka nad familijom Trojke.
Penzionerima i borcima povećanja primanja i jednokratne pomoći, koje donese Trojka, izazvaše revolt, bijes i mržnju, što u totalni zaborav baci činjenice o batinjanju boraca i rastjerivanja penzionera od strane prethodnih vlasti, koje nisu povećavale niti cvonjka.
Podigoše sa koljena i iz blata, ti odurni koalicioni partneri Trojke, firme poput Zraka, Igmana, Aluminija, Energoinvesta i mnogih drugih, ne dozvoljavajući propadanje društvenog dobra na kojem SDA sa svojim partnerima decenijama drži šapu privatizacije, no narod u tome ne vidi svoga Don Kihota, junaka što se bori spram vjetrenjača, već mrskog klasnog neprijatelja, jer je tri decenije vladavine SDA dokinulo postojanje radničke klase, koju pokušava spasiti ta Trojka i vratiti socijalni balans u društvo ekonomske i pravosudne nepravde.
Neradnici koji parazitiraju na mesu radničke nacije, najveći su postali neprijatelji promjeni društva ka nekoj vrsti budućnosti, jer su ti neradnici kroz tri decenije završavali na platnim spiskovima SDA. Tim parazitima je draže da svi i sve propadne nego da moraju početi raditi za kruh svoj nasušni.
Oni se rada boje više nego smrti.
Ta neradnička, uhljebska masa nemoralnog i diletantskog ološa svih provinijencija, zatupljena praznovjerjem, nedostatkom obrazovanja i nedostatne sposobnosti kritičkog mišljenja, mašinerija je koja gladuje, kada SDA nije na vlasti, pa se bijes i mržnja gomilaju pomiješani sa slinom i pjenom ludila na njihovim gladnim i poganim usnama.
Sva ta masa nerazumnih, iracionalnih, glasnih, divljih hordi, što se bune protiv napretka, koji se ježe na svaku promjenu i bjesne u paničnom strahu od prestanka status quo, uzdrhtala pred mogućim nestankom privilegije da jedu ostatke pod stolom begovskih sofri, agresivno istupa u svakoj prilici, atakuje kao bijesni psi, sa facijalnom ekspresijom fatalističke predanosti mržnji ka izvoru bilo kakve promjene.
Sva ta scenografija sa glavnim i pratećim likovima, u kontekstu, koji svjedoči nedostatak razuma i bilo kakvog oblika objektivne percepcije i tumačenja stvarnosti, asocira na scene iz horor filmova o opsjednutosti, o demonskoj prisutnosti, o masovnoj psihozi, patologiji mase, ludilu utemeljenom na strahu od promjene, poput one koja sužnja drži u ropstvu, jer tko zna kakve prijetnje se nalaze izvan dometa lanaca.
Upravo ta scena potlačenosti, u kojoj je kmet sretan kraj čizme svoga feuda, bega, age ili kapetana, te reži na drugog kmeta, spreman da ga rastrga na jedan znak svoga gospodara, spreman da progoni odbjeglog sužnja, odanije i istrajnije nego bi to gospodarevi psi činili jureći lisicu u hajci, govori o dubini na kojoj su te duše slomljene i kako je sve višestruko njihov duh zatomljen do gašenja.
Tamo gdje prestaje slobodna volja i razum, tu počinje priča o opsjednutosti, o magiji, o sihiru. Njena širina može zahvatiti i u dubinu i u daljinu, pa proždire sve što čovjeka čini čovjekom, oduzima mu slobodu, ponos, čast, karakter, sebstvo, topeći ga u indolentnu masu sa pečatom utisnutim na boku, poput stoke, sretne što nije došao njen red na klanje.
Kako drugo nego opsjednutošću ili kolektivnom psihozom objasniti ponašanje, mišljenje i djelovanje, koje se ne da opravdati niti masovnom glupošću niti hipnotičkim transom, a koje negira stvarnost i dokaze.
Šta je drugo nego ludilo ili sihr, ako oprostiš izdaju u slučaju revizije tužbe za genocid, ako halališ izgubljenu šahovsku partiju protiv četnika Vučića, ako progutaš aferu Asim, Respiratori, privatizacije i uništavanje proizvodnih titana, kako bi se isti prodali za marku, pljačku boraca otkupom milionskih vrijednosti certifikata za siću, nestajanje milijardi pomoći za obnovu. Šta je nego opsjednutost ako tolerišeš činjenicu da te neko drži tri decenije u mjestu da šlajdraš, pa dok za tebe život prolazi, taj uživa u benefitima faraonskih privilegija.
Ništa ne može ovo stanje objasniti, sem da je s dobrim razlogom Izetbegović mlađi dovodio sihr-baza Torabija, da baci magiju na mase, da nosiocima virusa poslušnosti i sabura, učini one što protutnjaše hodnicima Skenderije.
Kako drugačije objasniti ludilo u kojem narod sam sebi stavlja ular i dizgine, slaveći svoga tlačitelja, a kopitama gazi onoga što mu ogradu obora otvara. Kako drugačije razumjeti da te put vodi u propast trideset godina, a ti vjeruješ, kako na njemu postoji skretnica, što diže na novi nivo postojanja.
Kako drugačije objasniti tog bosanskog čovjeka, što zabija sebi nož u butine, sakati svoje tijelo, poput žrtve Borderline poremećaja, nanoseći sam sebi patnju i bol, kaznu, kad već nema vanjskog zlostavljača i mučitelja, jer je siguran da je živ, jer je naviknut da život jeste, samo kad ga sustižu prijetnje lošeg usuda.
