Željko Komšić je politička figura, koja je u najvećoj mjeri obilježila jedno turbulentno vrijeme post-ratnih nacionalnih previranja, zatezanja odnosa i podgrijavanja budućih sukoba u Bosni i Hercegovini.
Sa održivog povratka prognanih Bošnjaka i Hrvata iz bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska, fokus je, kandidaturama Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, prebačen na teren prividne borbe za građansku državu iza koje se neskriveno odvijao proces iživljavanja, u procentima i broju raspoloživih glasača, evidentne bošnjačke većine nad hrvatskom manjinom, kojoj se tako slala poruka dugoročne majorizacije.
Bošnjaci su pri tome svaki put, kada bi Hrvatima izabrali predstavnika, zapadali u ekstazu, kompenzirajući sve životne, povijesne, političke, državotvorne i egzistencijalne decenijske promašaje besmislenim kratkotrajnim osjećajem dominacije i supremacije nad brojčano slabijim biračkim nacionalnim korpusom iz reda Hrvata.
Apsolutni nedostatak empatije za stanje, osjećaje, poziciju i perspektivu drugoga, omogućavao je toj nabrijanoj glasačkoj rulji, beskonačan niz opravdanja za njeno krajnje neljudsko, neprimjereno, nerazumno i za opstanak države kontra-produktivno zagovaranje i djelovanje.
Takvo ponašanje Bošnjaka, dalo je legitimitet hrvatskim predstavnicima u EU i USA, da argumentovano potenciraju naraciju prema kojoj Bošnjačka muslimanska većina uskraćuje osnovna prava na političko predstavljanje hrvatskoj katoličkoj manji, vršeći tako pritisak na hrvatsko stanovništvo ka iseljenju.
“Ne poželi i ne učini drugome ono što ne bi volio da drugi poželi ili učini tebi”, jedan je od temeljnih, univerzalnih moralnih principa, pa ipak, iako je čovjek po prirodi svoga bića osposobljen za razumijevanje i jasno doživljavanje suštine ovoga principa, rijetko se u stvarnosti susrećemo sa njegovom primjenom. Uglavnom je primjena selektivna i svedena na to da princip važi za odnose sa “našima”, ali ne i za tretman “drugih”.
Oni Bošnjaci, koji sebi daju pravo, da na ovakav način ponižavaju, vrijeđaju i kinje sugrađane druge nacije, povijesna su sramota, koja baca ljagu na žrtvu onih koji su svoje živote, dijelove tijela i najmilije položili na oltar otadžbine Republike Bosne i Hercegovine. Oni koji su ginuli za našu domovinu, padali su sa nadom da će očuvati svijet tolerancije, uzajamnog poštivanja i međusobne podrške i prihvatanja svih onih, kojima je BiH domovina.
Vrijeme rata, kada je “svak” odlazio na “svoju” stranu, pokazalo je, da je čak i u takvim, nemogućim okolnostima, nemali procenat Srba i Hrvata, kojima je BiH na srcu, pa ovakav odnos, koji istjeruje svakog Hrvata iz tog osjećaja pripadnosti, anti-državni je, nedomoljubni i izdajnički čin.
Nesumnjivo je, kako je Komšić Željko Hrvat, ukoliko se on tako osjeća.
Isto važi i za novog DF-ovog kandidata Slavena, pa je eto u tom, olujama interesa, uzburkanom moru identiteta, jedan od onih identiteta, koje osjeća svojim i hrvatski.
Puno je pravo svakog čovjeka da se osjeća i izjašnjava kako god to on želi ili potrebuje. No to što se ja na određeni način izjašnjavam i osjećam na planu kolektivnog identiteta, ne znači, da će me taj kolektivni identitet prihvatiti i priznati za svog.
To smo jasno mogli vidjeti na slučaju mog sukoba sa velikodostojnicima Islamske vjerske zajednice, gdje pored sveg mog upinjnaja da sam vjernik i musliman, dobijam nedvosmislenu poruku, da me se smatra nevjernikom, izdajnikom i neprijateljem Islama.
Dakle, ja odlučujem kako se doživljavam i izjašnjavam no kolektivitet odlučuje o tome da li me prihvata ili ne. Ja imam pravo da se opredijelim kako god hoću, ali i kolektivitet ima pravo da me odbaci i izolira, pa čak i osudi i sankcioniše.
Tako Željko i Slaven imaju puno pravo da se osjete i izjasne Hrvatima, ali i hrvatski nacionalni korpus kao kolektivni identitet ima pravo da ih ne prihvati kao dio svoje zajednice i kolektivnog identiteta.
Ukoliko određena zajednica nekoga ne prihvata kao svoga člana, kako ih taj neko može predstavljati? Voljom drugih, koji pripadaju drugom kolektivnom identitetu? To nije pravda!
Nije bitno koje je nacije kandidat za člana predsjedništva, već ko ga bira. Tako bi legitiman hrvatski član predsjedništva bio Bošnjak, kojeg oni prihvate kao Hrvata i na tu ga poziciju izaberu svojim većinskim glasovima.
Oni. koji kao biva žele građansku državu, te se bore za nacionalni identitet Bosanac, ne bi smjeli nikako u svojoj borbi, posezati za prilikama da biraju predstavnika najmalobrojnijem narodu, već ako već doista žive san o građanskom društvu, hrabro bi i pohvalno bilo, da se isti taj DF-ov kandidat Slaven izjasni kao Bošnjak i kandidira za bošnjačkog člana predsjedništva.
Svakako je bio i Srbin i Bosanac i Ostali i Hrvat, pa eto da se oproba i izađe na megdan kandidatima, koje bira najbrojniji nacionalni korpus. Građanski orijentiranima svakako nacija ništa ne znači, te im ne bi trebalo biti problem, da se prema potrebi izjasne i za srpsko-hrvatsko-bosanskog Bošnjaka.
S obzirom, da je sigurno, kako se takvo nešto neće desiti ni u bližoj niti u daljoj budućnost, jer su ti DF-ovi Hrvati, zapravo SDA-ovi Trojanci, čija je uloga isključivo u funkciji rušenja države, kako bi se dobila fildžanistanska džamahirija, Hrvatima predlažem da javno i otvoreno pozovu svoje glasače, da, s obzirom, da ne mogu nadglasati “lažno-građanske” Bošnjake u izboru hrvatskog člana predsjedništva, odaberu opciju glasanja za bošnjačkog člana predsjedništva iz reda anti-SDFA koalicije, pa nek vide Bošnjaci, kako je, kad im drugi bira.
