Što sam stariji i što više upoznajem život i ljude, sve mi se češće nameće zaključak o čovjeku kao evolucijskom škartu, ozbiljnoj statističkoj pogrešci, nepresušnom izvoru zla, beskonačne gluposti i neizrecivog ludila.
Osnovna odlika čovjekova civilizacijskog uspona temelji se na ideji o ljudskoj posebnosti, izuzetnosti i odabranosti. Živo smo biće koje sebe smatra vrjednijim od ostalih živih bića, pa se čak može, bez bojazni od pogreške, konstatovati, kako je čovjek uspio konstruisati kvazi logičku strukturu u kojoj je on jedino, postojanja vrijedno živo biće i da je čitav svijet stvoren, uključujući druga bića, isključivo da bi njemu služio i njemu bio na raspolaganju.
Tu svoju posebnost je dokazivao mitološkim pripovijedanjima o “stvaranju” i religijskim dogmama, ali prije svega nasiljem, agresijom i nerazumnim uništavanjem svih drugih živih bića i njihovog prirodnog okruženja.
U procesu stvaranja te velike iluzije o vlastitoj posebnosti, čovjek je hiljadama godina spinovao dezinformacije, kombinujući poluinformacije sa namještenim istraživačkim rezultatima, koji su nategnuto dokazivali njegovu tezu o tome, da je jedino biće obdareno razumom, sposobno za slobodnu volju, obdareno govorom, moralnim prosuđivanjem, sviješću o prolaznosti, pa u konačnici i religijskim sentimentom u smislu štovanja neke nevidljive sile, te ritualnog ponašanja u funkciji pridobijanja milosti tog bića.
Mada je nauka odavno dokazala da su i druge životinje, prije svega humaanoidni primati, iznimno obdareni razumom, odnosno da koriste poput čovjeka, najkompleksnij ivid učenja i rješavanja problema na mentalnom planu, metodom uvida, ta činjenica nikada nije prodrla u široke mase, jer bi zasigurno ugrozila barem trenutno ideju o apsolutnoj posebnosti i odabranosti.
Iako su mnogi sisari, dokazano, približno inteligentni kao ljudi, pa čak neki, poput delfina, na planu određenog specijaliziranog inteligentnog obrasca adaptivne interakcije sa okruženjem, čak i superiorni u odnosu na ljude, te činjenice nikada nisu zaživjele barem kao neka vrsta korektora u opštem razumijevanju svijeta oko nas.
Odnedavno se utvrdilo, kako su i neke druge životinje sposobne za “teoriju uma”, refleksiju i empatiju, odnosno platformu stavljanja u poziciju drugog i moć razumijevanja postojanja druge perspektive, kao i sličnosti i razlika u našim i stanjima drugih, ta informacija ništa ne znači vrsti “odabranih”, odnosno, zdušno je negiraju i odbacuju, bez argumenata.
Iako je utvrđeno da i druga bića u manjoj ili većoj mjeri imaju svijest, to nije doprlo do svijesti “pečinskog čovjeka”.
Mada su istraživanja pokazala kako su npr. šimpanze sposobne da se udružuju, grupišu s obzirom na odgođeni interes, da planiraju, vode sukobe i dugotrajne ratove između svojih zajednica, koriste oruđe i oružje, prave zasjede, eliminišu konkurenciju unutar čopora udruživanjem i urotama, sve to ostaje daleko od široke ljudske spoznaje, ostavljajući nas uljuljkane u san o izuzetnosti.
Nauka je odavno utvrdila, da pojedine životinjske vrste obavljaju pogrebe i imaju pogrebne rituale, te da čak prave oltare i toteme kao tačke ritualnog štovanja, nije to prodrlo kroz tminu našeg samozavaravanja.
Mada je potvrđeno, kako gotovo sva živa bića, uključujući biljke, i mikroorganizme, ostvaruju neki vid komunikacije i međusobne razmjene iskustava, informacija, stanja, mi smo ostali gluhi na težinu tih riječi.
Suštinski, jedini primat koji još uvijek držimo svodi se na našu sposobnost da produciramo laž, bilo u smislu neistine, bilo simboličkog prezentiranja nepostojeće, neaktualne, nestvarne ili neaktivne zbilje koju činimo aktuelnom i stvarnom kroz upotrebu njenih simboličkih supstituta. Naša sposobnost za laž učinila nas je personama, lažnim dvoličnim prikazima, skrivenim iza maski i uloga, otvarajući mogućnost manipulacije drugima, zavođenja labilnijih i sugestibilnijih, sakrivenih iza onoga što se propagira, priča i prezentira, a ne iza istinskog osjećaja i djela. Ta sposobnost omogućila nam je stvaranje civilizacije, kulture i umjetnosti, ali nas je istovremeno osposobila i za istinsko i iskonsko zlo.
Udružena sa drugom jedinstvenom karakteristikom, koja nas dijeli od ostatka živoga svijeta, našom sposobnošću za prekomjernu, nerazumnu i nepotrebnu upotrebu nasilja, kako prema drugim vrstama tako i prema vlastitoj, a što niti jedna druga vrsta ne gaji, u takvoj kombinaciji laži i nerazumnog nasilja, postaje prijetnja ne samo našoj vrsti, već i svim drugim, a u konačnici i samoj prirodi.
Ako izdvojimo te jedine dvije karakteristike, koje niti jedna druga vrsta ne dijeli sa čovjekom, jasno nam je da su one ono što mi pripisujemo iskonskom, mitološkom zlu. Nameće se zaključak, kako su sve naše pripovijesti o nečastivom i njegovim sljedbenicima, priče o nama samima, naša sirova kolektivna autobiografija, bez uljepšavanja i pokušaja minimaliziranja, koju je podsvijest skrila u procesima iskonskog projiciranja.
Činjenica kako ta mitološka bića svoju moć praktikuju magijskim utjecajima na druge, koristeći simboličke rituale, stvarajući iluziju, oživljavajući nepostojeću zbilju verbalnim formulama, igrama riječi, slogova, drugih manje ili više apstraktnih simbola, konkretnih objekata u kojima se pronalaze imaginacijom isproducirana nevidljiva svojstva, potencijali i karakteristike, samo su jasni i nedvosmisleni dokazi istoga porijekla, istog vrela, u kojem su demoni i ljudi jedno. Imperativna moć govora nije ništa drugo do magija. Njegova moć da utiče na druge, mijenja okolnosti i djeluje na okruženje, primarna je priroda magije, u kojoj možemo vidjeti manje ili više nadnaravnosti od one zamišljene u našem umu, no to kako je doživimo zasigurno ne može promijeniti njenu suštinu i prirodu.
Naša sposobnost da kroz primjenu simbola prikažemo stvarnost kada nije prisutna, da je prenesemo od jednog uma do drugog, od jednog mjesta do drugog, kroz prostor i vrijeme, tako je bliska opisima čarobnjaštva, da se zaključku o srodstvu teško oteti.
Usuđujem se reći, da je mišljenje o tome da je simbolički i apstraktni razvoj govora temeljni pokretač monoteizma, proisteklo kao zaključak zamagljenog vidika, prekrivenog gustom maglom simboličkog približavanja čovjeka, ne Božanskoj, već svojoj istinskoj prirodi nemilosrdnog, nesmiljenog zla, zamaskiranog kontinuirano prisutnom projekcijom ka drugome, konkretnom ili apstraktnom krivcu, nositelju razbijenog zrcala.
Čovjekov evolucijski izbrušen kapital nasilja kao prakse opstanka, ne ogleda se samo u njegovom odnosu prema drugim vrstama, već nadasve u njegovom odnosu prema svojoj vrsti. Obrazac tumačenja razlike spram drugoga, kao vrijednosnog određenja koje nedvosmisleno dokazuje superiornost spram tog drugog, sa interakcije spram drugih vrsta prekopiran je na sve interakcije unutar vrste, pri čemu je razlika ostala primarni parametar utvrđivanja, kako granica semiosfere, tako i svih drugih vektora otuđenja i distinkcije, a čiji se konačni domet može svesti na polarizaciju između propagiranog “dobra i zla”, pri čemu je, prirodno, to zlo uvijek negdje u drugome i iskazano u razlici spram “nas kao nositelja dobra”.
Ovo je neminovno, uvijek iznova vodilo tome, da se cijela, ne samo ova naša, civilizacija, već i sve nama prethodno poznate, utemeljila na opravdanosti i poželjnosti nasilja nad drugim i drugačijim. Nosioci te civilizacije, našeg kolektivnog sjećanja, stvarnog, mitološkog, kao metaforičke nadogradnje stvarnog, ili imaginarnog, ili poput religije, iracionalnog prožimanja tog narativa različitih prošlosti i za njih vezanih subjektivnih prisjećanja formalnih i neformalnih individualnih ili kolektivnih pripovjedača, uglavnom su heroji i anti-heroji čija je priroda djelovanja nasilna. To nasilje je pri tome, što je najgore i najstrašnije, označeno kao opravdano, poželjno i dobro.
Ono je često zamaskirano potrebom sprečavanja ili uklanjanja većeg zla, naslućenog, izmaštanog, manipulativnim narativom zgrnutog razuma kolektiviteta u nišu primitivnog egzistencijalnog straha od nepoznatog, od neizvjesnosti koju nosi tama ili mogućnost nekontroliranih dešavanja i ishoda. Taj “junak” nije ništa drugo do priziv relativnog dobra u nama spram apsolutnog zla izvan nas i ma kako iracionalan ima racionalnu ulogu održavanja privida u kojem to zlo dosita jeste izvan nas a ne u nama.
Tako je kanibal neka vještica i vještac a ne običan izdanak ljudske vrste uronjen u jednu od temeljnih praksi čovječanstva. Zlostavljač, mučitelj, krvožednik što se naslađuje ljudskom patnjom demonske je prirode, a ne obične ljudske, što čuči i vreba ispod kože pristojnog komšije, brižnog oca i vjernog supruga, čekajući priliku u kojoj će njegovo zlo od zabranjenog postati poželjno, čekajući neki svoj Dachau, Auschwitz, Ruandu, Srebrenicu, neko svoje Galipolje, Madridsku Supremu ili beskrajnih 89 stepenika smrti u usponu ka bogu Sunca, Zapadnu Obalu ili Gazu.
Koliko smo koljača proglasili junacima, koliko zlotvora moralnim vertikalama, koliko krvnika i sadista perjanicama naše kolektivne prošlosti? Čitava naša povijest je ispisana krvlju nevinih žrtava koje su ukopane u temelje viših ciljeva i na njima izniklog lažnog dobra opjevanog usnama zvjerskog pobjednika.
Nije se primitivni čovjek pomjerio niti milimetra od ruba svoga zvjerskog brloga, niti svoje zloćudne prirode. Jednako je krvoločan, sklon sadizmu, iživljavanju nad slabim, nemoćnim, jednako se otima za pedalj tla, za resurs više, sretan čak i kada kod njega taj resurs viška propada, dok drugi ispod egzistencijalnog minimuma crkava. Isti je to majmun sa toljagom ili raketnim bacačem, kamenom ili satelitskom navigacijom, praćkom ili tabletom. To što su se transformirali instrumenti, alati, oruđa i oružja, nije promijenilo njegovu prirodu, u njegovom umu sve je ostalo isto, svijest je to prepuna pregrada, barijera što podvlače razliku a ne srodnost, neprijateljstvo i prijetnju namjesto suradnje. Ostao je to član čopora, što zavija i reži na druge, zapišavajući teritoriju u nezaježljivoj žudnji za više, za prekomjernom zalihom sa kojom će truliti u zagrobnom životu.
Tu svoju halapljivost, pohlepu, bolesnu fokusiranost na skupljanje, posjedovanje, označavanje vlastitim žigom, branit će mitološkom odabranošću istog korijena poput faraonske ili kraljevske božanske određenosti. Svoje pravo uzurpatora svijeta temeljit će na boji kože, vjeri, božanskom porijeklu, krvnoj lozi, zastavi, grbu i stijegu, znaku sa neba il zvijezda, predanju, obećanju il proročanstvu, il ako bi barem našao trun čestitosti, jednostavno na tome što mu se može.
Taj homo crudelis od svoga postanka na ovamo gura pod tepih istinu o svome pravom postojanju, o svojoj istinskoj prirodi. Svo to nevjerojatno zlo pripisujući uvijek nekome drugome, ne staje pred zrcalo savjesti prije nego navuče silne maske i zlokobne ožiljke i facijalnu ekspresiju užasa ne prekrije šminkom.
U njegovom se čoporu s vremena na vrijeme okoti zvjezdani čovjek, sanjar čovječanstva, nenormalni izdanak dobra na stablu iskonskog zla. Kao takav, taj hoda po rubu postojanja, negdje na granici nevidljivosti, došaptavajući ideje o zajedništvu, bratstvu, ljubavi prema svima i svemu, poštovanju, uvažavanju, divljenju različitosti, važnosti i posebnosti svakog varijeteta. Izopćenik ili osamljenik, uloge su, koje ga rijetko drže daleko od plamena lomače, kandžijanja, kamenovanja ili prikivanja na križ. Dovoljan je čin šutnje da ga osudi na progon, promakne u izvorište “zla”, uzurpatora harmonije na “jasnim” podjelama ustoličenog svijeta.
Nenormalan je to pojedinac, ako slijedimo značenje i porijeklo “norme”, kao usklađenosti sa masom, tradicijom, dubokom i dominantnom prirodom čovjeka. Istinska normalnost, evolucijski iskorak ka zvijezdama u nama i i zvan nas, tako biva uvijek i iznova označen kao stranac, kao ludak, kao deformitet, nenormalni otpadak od vrste.
Koliko god ti pojedinci gurali i vukli, isijavali svjetlost ka tmini pećinskog duha, čini se da se vrsta uvijek iznova vraća u sigurnost poznatih zidova spilje.
