Kada bi neko sa pozicije društvene moći, a posebno iz reda crkvenih institucija, u SAD-u, javno izgovorio, kako se zna poimence i kako se pamti, aludirajući na postojanje nekakvih spiskova i još jasnije šaljuči poruku koja implicitno, ali nedvosmisleno konotira neku vrstu prijetnje onima koji se na tom nekom imaginarnom spisku zamišljenih neprijatelja i izdajnika ko biva nalaze, bio bi najvjerovatnije predmetom, tajne ili javne, istrage službi bezbjednosti, jer takva poruka se ne može razumjeti drugačije nego kao sigurnosna prijetnja.
Takva poruka bi prirodno, u svakoj demokratskoj državi, bila shvaćena kao neprimjerena i kao znak ozbiljnog društvenog poremećaja, no u Bosni i Hercegovini, nju se proguta uz malo vode i ide dalje, sa spoznajom da taj neko “odozgora vidi sve”, a da to očito nije Bog, mada taj, krajnje samouvjereno, tvrdi, da u ime Boga, nad svima nama i našom stranačkom pripadnošću bdi.
U svakoj normalnoj državi bi poruka osobe na zvaničnoj funkciji vjerskog poglavara, kojom proglašava sudske presude kriminalnim urotama, te na leđa sudija, koje su u tim procesima sudile, stavlja stigmu korumpiranosti i naručene neobjektivnosti, bila shvaćena kao udar na državne institucije, te bi taj, u najmanju ruku, bio pozvan na odgovornost.
Normalna zajednica sa demokratskim principima bi sa druge strane cijenila pravo na slobodu mišljenja i govora svojih intelektualaca, ali i drugog svakog pojedinca, uvažavajući da taj govor, u ekstremnim društvenim okolnostim zahtjeva ekstremne metafore, kako bi se poruka dovoljno daleko i jasno čula i razumjela. Trenutak u kojem je car gol, podrazumijeva da mu to neko dovikne, a kada čini gluposti, da mu neko kaže kako je glup, kao i da mu se grubom i ružnom poetskom slikom dočara krajnja nužda u kojoj se njegov karakterni obzor zatekao njegovim neprimjerenim govorom i djelovanjem u ime funkcije koju obnaša.
U suprotnom, ukoliko to pravo na slobodu poruge i uvrede lošem vladaru, zaniječemo bilo kome, tada smo se odrekli najmanje pola književnog blaga sa balkanskih prostora. Negirali smo tada i Kočića, i Čopića i sve one velikane pera, što su se vlasti izrugivali, govoreći u ime naroda, narodnim jezikom kroz usta svojih junaka. Nekada nekultura ima svoju funkciju. Negirati tu njenu prirodu, bilo bi sakaćenje jezika i svijeta značenja. Upotreba riječi u različitim kontekstima daje im nova i drugačija značenja od standardnih, od onih koje uobičajeno poznajemo. Stoga me čudi, da neki pojedinci, koji sebe nazivaju intelektualcima, pa bi stoga morali bolje razumjeti semiotiku, hineći neku “političku korektnost”, zamjere nekulturi ulazak u svijet društvenog dijaloga u javnom prostoru.
Po ečmu se ono što sam ja rekao razlikuje od onoga što je reis Kavazović rekao nama svima? Zar on nije uvrijedio sve one sinove Bosne koji su krvarili i umrli za nju, ukoliko presuđenog kriminalca nazove “najvećim sinom”? Zar on nije zaprijetio svima onima koji ne misle tako svojom rečenicom da “znaju poimence” i da “pamte”? Zar nije negiranjem presude rekao da su sudije nemoralne, pokvarene, drugim riječima govna? Zar ne ispadamo svi mi koji ne mislimo kao on izdajnici i kjafiri, a što je sigurno gore i mnogo više za dušu ujeda, nego da nas je nazvao govnima?
Pa recite vi meni onda, ko je prvi počeo?
