Ima ona pjesma od Džonija, Odlazak u noć, koja pjeva o praznini i plitkosti ljudskih osjećaja, a još više o igri kojom se iste opravdavaju i prekrivaju lažima i racionalizacijama, kako bi se nadišla njihova banalnost očita u temeljima nagona, instinkta i poriva iz kojih dolaze. Pjesmu je Azra obično pjevala za kraj koncerta, kao znak fajronta.
Tako nekako, slično i ovaj tekst ima nakanu razotkriti banalnost nagona, što nas drže prikovane u špaliru za strijeljanje ili klanje, u koloni što se njiše prema nepoznatoj jami ili bezdanu, iskopanoj raki ili praznini, što pod mostom zjapi u valove nabujale rijeke.
Rat iza nas je svjedokom potrebe da čovjek uzme svoj život u svoje ruke, jer smo preživjeli samo tamo gdje smo uzeli oružje i pružili otpor, tamo gdje smo bili spremni zauzeti se za sebe, namjesto da čekamo magično spasenje kroz prste usuda, sudbine, kadera, Božije intervencije, tuđe samilosti ili jednostavno sreće u nesreći, da od svih palih, baš mi ostanemo nepogođeni ili nedoklani.
Život je milostiv prema hrabrima, upornima, ludima, a surov prema onima koji spas traže u nadi bačenoj ka nepoznatim, skrivenim daljinama, izvan naše kontrole.
Uzeti svoj život i svoju sudbinu u svoje ruke, obaveza je svakog čovjeka, kao razumnog bića, kao misleće vreće kostiju i mesa. Spremnost na borbu, na beskonačno ustajanje nakon padova, na bjesomučno otimanje za slobodom, za opstankom, jedini je put dostojan čovjeka.
Pa ipak, čovjek se odveć često opredijeli za predaju, za pasivno stanje, za poziciju trpljenja, iščekivanja sudbine, kao da on nikakva udjela u njenom toku nema, kao da nije akter, već nijemi posmatrač, kao da nije subjekt već objekt postojanja.
Takav odnos, koji će ga odvesti na mirno klanje, od malih nogu uči, bivajući odgojen da prati pravila i sluša autoritete, da slijedi norme i ne pruža otpor društvenom pritisku.
Uči kroz primjer pojedinaca što su se “jogunili”, a koje je sustigla sankcija, da je bolje ne talasati, nemati stav i mišljenje, jer će te tako zaobići sankcija, što je sustigla one nepoćudne, a zaobišla poslušne, pa tako te pripremi na promišljanje o isplativosti pasivnog trpljenja i slijeđenja naredbi instrukcija onih u čijim rukama je palica autoriteta i moći.
Tako u tom redu za klanje, poslušni se nada milosti “imaoca palice”. Poslušni računa, da će ga skrušeno držanje i slijeđenje naredbi, praćenje uspostavljenih pravila, sačuvati od sankcije, nemilosti, patnje, boli i nesreće.
On računa, kako mu taj posluh daje šansu za preživljavanjem, koju gubi buntom, pokušajem borbe i otpora. Njega je odgoj naučio, da ćeš u sukobu prema autoritetu namah ostati sam, napušten od svih onih, što su do trenutka tvoga djelovanja šaptom dijelili tvoje stavove i mišljenja.
Odgoj ga je instrumentalizirao za ulogu poslušne ovce, spremne da bez otpora hoda u redu za klanje, jer je u tom špaliru njoj možda namjenjeno samo strizanje, a drugima smrt, jer je gledala bezbroj puta, kako otpor izaziva bijes onih u čijim rukama je moć, te kako izljeve tog bijesa drugi u strahu, bez reakcije gledaju nadajući se da će njih, taj isti bijes, mimoići.
Dresiralo ga je društvo od najranije dobi na posluh, na kolektivnu svijest, na manjak incijative, na čekanje instrukcije nasuprot pro-aktivnom djelovanju.
Pokazalo mu je iskustvo zorno na primjerima brojnih onih, koji su imali svoje mišljenje, stav, bili spremni pružiti otpor, zauzeti se za sebe ili svoj cilj, da to košta, da će se izvor moći i autoriteta braniti svim sredstvima, da će hijerarhija štititi postojeći poredak stvari, moći i uloga, te da će sankcionisati svakog ko taj poredak ugrožava.
Društvo vas tako priprema na poslušnost u redu na klanje, nekih budućih etničkih, vjerskih il klasnih obračuna. kroz primjere hapšenja Faće, razapinjanja mene, pretresa kuće Fatmira Alispahića, progona obitelji Latić, marginaliziranja potomaka Muhameda Filipovića i inih drugih.
Uče vas da budete poslušne ovce bez vlastitog mišljenja, bez spremnosti da se zauzmete za svoje pravo glasa i govora, pravo izbora ili propitivanja, jer jasno pokazuju kako će sve koji misle drugačije kazniti a da će svi drugi to samo šutke, nijemo gledati, uključujući i one što su im do jučer kliktali.
Zato nije ni malo bazazleno sve ovo što nam se dešava, sve čemu svjedočimo na planu ušutkavanja glasa kritike, drugačijeg stava i mišljenja, druge strane medalje i naličja “main stream” istine.
Sve su to pripreme za neka nova klanja i odmazde na onima koji prepoznaju kao tuđe, strane i po uspostavljeni poredak opasne.
