U zemlji koja želi biti demokratska i pristojna, prijetnje zbog javno izgovorene riječi ne smiju biti valuta političkog nadmetanja. U proteklim danima, ugledni univerzitetski profesor i društveni analitičar postao je meta kampanje zastrašivanja nakon što je na vlastitom profilu oštro kritikovao povezivanje vjerskih autoriteta s dnevnom politikom. Umjesto otvorene rasprave i činjenica, uslijedile su prijetnje poslom, sigurnošću porodice i imovinom. To više nije polemika, to je pokušaj da se ušutka svako ko ne misli kao moćni. Danas je to profesor; sutra može biti bilo ko od nas.
Srž problema je zloupotreba autoriteta. Kada se vjerske poruke pretvore u političke parole, a moralni kapital institucija koristi kao štit za karijere i stranačke planove, društvo se gura na klizav teren. Nedavna izjava reisu-l-uleme u Gradačcu, u kojoj je Fadil Novalić opisan kao “naš sin” kojeg “nećemo zaboraviti”, objektivno ima političku težinu, tim prije što je riječ o osobi koja je osuđena u aferi “Respiratori” i koja kaznu izdržava u zatvoru. Takve poruke ne mogu, niti smiju, biti izvan novinarske i građanske provjere i kritike.
U isto vrijeme, javni prostor dodatno usijava i svježa vijest o prvostepenoj presudi gradonačelniku Zenice Fuadu Kasumoviću u predmetu “Zenicatrans”. Bez obzira na konačan epilog na višim instancama, sama činjenica da su visoki lokalni dužnosnici predmet ozbiljnih sudskih procesa govori koliko je važno da mediji hladne glave i bez pokroviteljstva bilo koga prate šta sude sudovi, šta izjavljuju političari i šta propovijedaju vjerski lideri. Javnost ima pravo na tačne informacije i na komentare koji ne podilaze moćnima.
Ovo nije poziv ni na linč, ni na uličnu pravdu. Ovo je poziv na normalnost. Na to da se kritika ne kažnjava prijetnjama, da univerziteti štite akademsku slobodu, da vjerske institucije budu iznad dnevnopolitičke klackalice, a da političke stranke prestanu tražiti utočište pod tuđim autoritetom. Nijedna funkcija, ni vjerska, ni politička, ni akademska, ne daje imunitet na javno preispitivanje. Naprotiv: što je veći ugled, to je veća odgovornost za izgovorenu riječ.
Posebno se obraćamo medijima: radite svoj posao. Ne budite kupljeni, ne budite prestravljeni, ne budite megafon ničije propagande. Provjeravajte navode, prenosite pune citate i kontekst, pozivajte sve strane da objasne svoje riječi i postupke. Ako vjerski poglavar hvali osuđenog političara, to je vijest, i to je legitimna meta kritike. Ako politička stranka pokušava prekriti svoje promašaje religijskim sjajem, to je tema, i dužnost je novinarstva da je rasklopi.
Nismo slijepi ni za moralnu dimenziju: u našoj tradiciji jasno stoji osuda onih koji vjeru koriste kao zaklon za vlastite interese: “اتَّخَذُوا أَيْمَانَهُمْ جُنَّةً” (“svoja su zaklinjanja uzeli za štit”). To nije politika, to je zloupotreba svetog i razaranje povjerenja običnih ljudi u ono što im je najbliže, u vjeru kao izvor smisla i sabura, a ne kao sredstvo kampanje.
Urednički stav ove redakcije je jasan: prijetnje profesoru i njegovoj porodici moraju prestati. Akademske institucije trebaju stati iza prava svojih članova da misle i govore. Vjerski autoriteti moraju znati da svaka riječ izgovorena s mihraba ili sa bine ima javnu težinu i posljedicu. Političke stranke, pa i SDA, koju se u ovoj raspravi često spominje, moraju prihvatiti da kritika nije izdaja, nego kisik demokratije. A pravosuđe neka govori presudama, a ne mitinzima.
Bosna i Hercegovina je već predugo učila lekciju da ćutnja ne donosi mir, nego pristanak na nepravdu. Ako danas pristajemo da se profesor zastraši zbog stava, sutra pristajemo da se svako od nas zastraši zbog pitanja. Ako danas zanemarimo da je reisu-l-ulema politički valorizirao ime čovjeka s presudom, sutra ćemo se čuditi što nam institucije postaju scenografija za spin. Ako danas mediji šute, sutra će šutnja biti jedini jezik koji nam je preostao.
Zato ćemo, iznova i bez zadrške, ponavljati očigledno: sloboda govora nije privilegija hrabrih, nego pravo svih. I ne pripada ni reisu, ni stranci, ni rektoru, ni gradonačelniku, pripada građanima. Na medijima je da toj slobodi prave prostor, na univerzitetima da je čuvaju, na vjerskim zajednicama da je ne prekrivaju svojim autoritetom, i na strankama da je trpe. Jer samo tako će istina ostati glasnija od šapata straha.
