Kupovina električnih automobila, smanjenje unosa mesa, izbjegavanje
plastičnih vrećica iz prodavnica mogu nam se činiti kao pozitivni koraci
prema zaštiti okoliša. Međutim, iako smo poduzeli sve moguće mjere
unutar svojih granica kako bismo spriječili ekološke probleme, možda
griješimo ako vjerujemo da time činimo značajan doprinos poboljšanju
situacije.
Nove, ekološki prihvatljive navike često ne doprinose značajnom
poboljšanju trenutne situacije. Naime, i dalje podržavamo sistem
proizvodnje i razmjene robe čiji je krajnji cilj beskonačan, nezasiti
ekonomski rast. Novac nastavlja cirkulisati, proizvodnja veganskih i
drugih ekološki prihvatljivih proizvoda se povećava, a kapitalistička
ekonomija nastavlja da raste. Nije toliko bitno što se proizvodi i
konzumira, već činjenica da se sve to odvija unutar sistema koji je vođen
idejom neprekidnog ekonomskog rasta i bogaćenja.
Primjera radi, kupovina ekoloških proizvoda poput bambusovih četkica
za zube ili korištenje solarnih panela na krovovima može se činiti
korisnim, ali zapravo podržavamo industriju koja teži neograničenom
rastu. Umjesto da se bavimo samo simptomima, potrebno je fokusirati se
na temeljnu promjenu sistema koji generiše ove probleme. U konačnici,
stvarna promjena zahtijeva kolektivnu akciju i sistemske reforme koje će
osigurati održivi razvoj i suštinski smanjiti potrošnju resursa.
Svjedočimo ekološkim promjenama neviđenim u historiji naše planete.
Gotovo svake godine bilježimo nove rekorde u ljetnim temperaturama.
Katastrofe povezane sa klimatskim promjenama, poput požara, poplava i
izbijanja bolesti, postale su naša stvarnost. Reakcije na ove događaje su
različite i često kontradiktorne.
Sa jedne strane, imamo tehnološke entuzijaste koji vjeruju da će nas
budući izumi i tehnološki napredak spasiti, gdje se polažu nade u
napredne tehnologije poput obnovljivih izvora energije. Zatim, tu su
zagovaratelji koncepta odvajanja ekonomskog rasta od ekološkog
utjecaja, koji smatraju da se može postići beskonačan ekonomski rast
bez dodatnog opterećenja za okoliš.
Sa druge strane, nalazimo pesimiste koji prepoznaju ozbiljnost klimatske
krize, ali tvrde da će sve predložene mjere dovesti do još većih
problema, stvarajući distopijski scenarij. I konačno, imamo one koji
poriču klimatske promjene i nastoje izbjeći suočavanje sa problemima
koji postaju sve očigledniji iz godine u godinu.
Primjeri reakcija na klimatske promjene uključuju investicije u zelenu
energiju, razvoj pametnih gradova i promjene u poljoprivredi kako bi se
smanjila emisija stakleničkih gasova. Međutim, postoje i pokušaji
nastavka današnjeg pristupa, sa fokusom na fosilna goriva i kratkoročne
ekonomske ciljeve.
Svaki od ovih pristupa ima svoje prednosti i mane, ali jedno je sigurno –
promjene koje doživljavamo više se ne mogu ignorisati.
Politički i intelektualni mainstream odavno nije slijep na aktualna pitanja,
no često se prva nude rješenja koja su umjerenija i prihvatljivija široj
javnosti, umjesto radikalnih ili antikapitalističkih pristupa. Umjesto da se
prvo stavi naglasak na spašavanje ljudskog života na Zemlji, često se
prioritet stavlja na ekonomski rast. Val zelene ekonomije, široko
prihvaćen u političkom mainstreamu, predstavlja skup političkih mjera
koje uključuju velike državne investicije u ekološki prihvatljive izvore
energije te alternativne tehnologije poput električnih automobila.
Kao što je originalni New Deal prije jednog stoljeća pomogao kapitalizmu
da prebrodi veliku recesiju, tako se danas sa nadom gleda prema novoj
zelenoj ekonomiji. Ovaj pristup, kroz značajne državne intervencije,
nastoji ublažiti teške posljedice klimatskih promjena uz očuvanje
osnovnih mehanizama kapitalističkog sistema. Zagovornici zelenog
ekonomskog rasta ističu da bi prijelaz na novu ekonomsku paradigmu
otvorio velike poslovne mogućnosti. Investicije u solarnu energiju,
električne automobile i slične tehnologije ne samo da bi stvorile nova
radna mjesta, već bi potaknule ekonomski rast na dosad neviđenim
razinama, usporedivim sa prvom industrijskom revolucijom. Ovaj pristup
vjeruje da bi riješio ekološku krizu i unaprijedio ekonomske performanse.
Zeleni rast nije moguće ostvariti
Ovo u suštini znači da zeleni ekonomski rast može dovesti do
paradoksalne situacije većeg zagađenja i intenzivnije potrošnje energije
nego do sada. Zamka ekonomskog rasta leži u cikličnom obrascu. Čak i
kada pronađemo izvore energije koji manje opterećuju okoliš, sa
trenutnom stopom ekonomskog rasta, ekonomija nastavlja da raste,
proizvodnja i potrošnja se povećavaju, vraćajući nas tamo gdje smo bili.
Svaka inovacija koja poboljšava učinkovitost korištenja resursa smanjuje
cijenu tog resursa, ali istovremeno povećava potražnju za njim, što
dovodi do još veće potrošnje.
Jedino rješenje za ekološke probleme leži u radikalno novom pristupu
proizvodnje, distribucije i konzumacije koji nije usmjeren na beskonačnu
ekspanziju ljudske ekonomske aktivnosti. Kapitalizam je usmjeren na
kontinuiranu razmjenu i akumulaciju bogatstva, dok je zadovoljenje
ljudskih potreba često sekundarno. To objašnjava paradoks visokih
razina proizvodnje uz istovremeno nezadovoljstvo osnovnim životnim
potrebama za stotine miliona ljudi, što ukazuje na centralni problem
kapitalizma. Kapitalizam je striktno kvantitativan, sa prodavačima koji se
više fokusiraju na proizvodnju robe i zaradu nego na zadovoljenje
ljudskih potreba.
Ekonomski rast i dalje ostaje neupitna dogma, često se identificira sa
općim blagostanjem. Međutim, ekonomski rast ne znači samo štetu koju
nanosimo prirodi kroz istrebljenje čitavih ekosistema ili gubitak šuma. On
također može rezultirati monotonijom, rutinom u napornom radu tokom
cijelog života, nedostatkom autonomije nad vlastitim životom, i
prazninom koju pokušavamo ispuniti kupovinom novih štikli, pametnih
satova, mobitela i markirane odjeće. Ovo nezadovoljstvo populacije je
samo odraz u ogledalu kapitalističke potrebe za stalnom ekspanzijom,
što rezultira manjkom uživanja u životu ovdje, sada i danas.
