Više se i ne sjećam, kada je to bilo. Svakako se još nisam “ni brijao”, što bi Čola zapjevao, a vuklo me pozorište, kao magnet, metalne opiljke. Da li je ta privlačnost bila obostrana ili ne, ali u meni je kuljala želja da postanem glumac, da pozornica bude moj dom. Uglavnom, nekada davno, ta ljubav prema daskama odvukla me na plato ispred stare zgrade pozorišta, gdje sam u gomili drugih, manje ili više sebi sličnih, sa uzavrelom nadom čekao, da se prijavim na audiciju. Birali su nove članove dječje scene. U toj graji , čujem glas, što bojom i dikcijom privlači pažnju. Bacim pogled.
Koštunjav dječak, duže kose. Na sve je ličio, samo ne na budućeg glumca. Ovaj bi bio dobar za rezerve u ZSK-u, lokalnom nogometnom klubu, pomislih.
Puno je prijavljenih. Oteglo se.
U popodnevnim satima, dok čekamo rezultate, priđe koštunjavi.
“Šta misliš, hoće li nas primiti?”, priupita on, a ja iznenađen, poslije kraće pauze, šatro samopouzdano rekoh: “Mene hoće”. Na tren osjetih paniku, uzbuni da bih mogao eksplodirati u erupciji tog lažnog samopouzdanja, pa se uzmeškoljih, sakrivajući crvenilo, što mi udari u obraze, naučen već, važnu lekciju s asfalta, da se u prvom kontaktu treba izboriti za respekt i ostaviti jak dojam. Zenica je oduvijek bila slano-slatko-kiselkasto-ljuto i surovo mjesto. Ako to nisi znao, bio si DONJI. Kliknuli smo na prvu, koštunjavi i ja.
“Ja sam Haris Burina.” , reče stisnutih zuba, kao štene kad tek uči da reži.
Gledam ga. Nisam mogao ni pomisliti tada, da će nam se životi preplitati, ko da predu ćilim, šareni bosanski, čijeg bogatstva nisam bio svjestan- sve do tog dana, kad mi javiše da je, umro. Tad se počeše listati mustre tog zanešenog šaranja u pijesku zajedničkog postojanja.
U pozorištu smo gotovo pa živjeli. Sa probe na probu. U školu i odmah nazad. Kući samo da
prespavamo. Radovali se, zaljubljivali, hodali sa istim djevojčicama, gluharili sa istom rajom. Skupa sanjali o ulogama koje čekaju, onim pozorišnim, ali i onim životnim, što se malo po malo, mijenjaju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju.
U predstavi , ORLOVI RANO LETE, kao da je Forman osobno podijelio uloge. Burina igra Strica, a ja, Potrka.
RAZVALILI SMO!
U ulozi učiteljice pojavljuje se prelijepa Senada Krgo. Izgledala je kao boginja. Svi smo se ložili na nju.
Starija od nas ”tek” desetak godina, prava glumjica. Burina je znao reći “TAMAN” a onda zavijati poput pomahnitalog vuka. Postoji scena u predstavi, kada, kao počinje rat i čuje se granatiranje, a mi uplašeni trčimo sa jednog kraja scene na drugi, da se skrijemo u njene skute. Ko prvi dotrči do nje u najboljoj je poziciji. Kada ti je deset godina, a imaš glavu u krilu i ruke oko struka Senade Krgo, po čijem smo uzoru zamišljali antičke božice ljepote, vjerujte mi, posljednja stvar na koju misliš je rat. Smijat ćemo se kasnije Hari i ja, složni u tome, da nikada u životu nismo kasnije istrčali takvo vrijeme na deset metara.
A onda Haris, odlazi u Sarajevo i upisuje glumu.
Sjećam se da sam dva puta išao da pogledam TETOVIRANO POZORIŠTE, predstavu u režiji Matarića u kojoj on igra, možda ponajbolje iznešenu ulogu u životu.
Njega će rat zateći u Beogradu. Skloniti će se odatle kod svoje polusestre u Makedoniju. Poslije
toga, nakratko u Sloveniju, pa u Englesku i na kraju završiti u Francuskoj. Do tada sam ja već uveliko obviknut na život i rad u Češkoj, izmiren sa činjenicom, da smo izgubili kontakt, da su se na neki način, naši svjetovi udaljili svjetlosne distance i da je veliko pitanje, da li ćemo se više sresti. Činilo mi se tada, da su naša susretanja svedena na sluaj Halejeva kometa, kojeg vidiš jednom, dvaput ili nikada u životu.
Proći će godine.
U Zenici sam. Došao da posjetim majku. Mlađi mi je brat odavno u Australiji, pa mi je ona, poslije očuhove smrti, ostala pretužno sama. Sjedimo tako, mati i ja, zvoni telefon. Podignem slušalicu i
čujem: “Đe si bolan!”, iz slušalice zvoni onaj isti neponovljivi glas. Burina!
Taj će glas zauvijek ostati pohranjen duboko u meni, upleten u moje misli kao eho moga unutarnjeg glasa, onog najintimnijeg obraćanja sebi. Bitan! Bitan da teško može biti važniji, oslonac čitave vertikale moga života, poput glasova Štulića, Arsena, Šerbedjije, Keme, Olivera. Glas drugog, koji definiše tebe. Kada
ga čuješ, naprosto vidiš sve trenutke tvoga života u kojma su se njihovi glasovi lijepili kao razglednice, poštanske marke, podsjetnici na bitne događaje. Sve te slike zatočene u prošlosti ožive, zaigraju kao lutke na pozorišnom koncu, pa se čini, kako život ipak ima neki skriveni smisao, kako je u tom našem nestajanju utkano i nešto više. Važni su mi ti glasovi. Vrate me kroz vrijeme, kao vremeplov. Vidim se, kako sa Edom Dzenanovićem, sjedim na zidiću ispred moje kuće, čekajući Burinu. Dok gledamo preko pruge, koja vodi prema zeničkom rudniku, buljeći u zgradu popularno zvanu GETALDUS, udaramo po gitarama i vrištimo DVA BRATA ROĐENA NA ZIDU SMRTI, maštajuči da smo buduća predgrupa ATOMSKOG SKLONIŠTA. Zanosimo se, kako ćemo jednoga dana snimiti i ploču. Stiže Burina. Sluša i podjebava sa strane: “Biće jednom nešto od vas.”
Maštamo, kako ćemo Edo i ja snimiti ploču, a Burina će nam biti promotor. Ploču, eto, Edo i ja, nikada nismo snimili, jer se on, ko zna zašto, odlučio da suradjuje sa STINGOM. Tu sam mu mahalsku izdaju oprostio sa godinama što cure niz pješčanik.
Čujem Harisov glas u glavi i namah se vidim, kako sa gitarom na leđima letim sa žurke na žurku, sa derneka na dernek. Osjetim kako želim da zagrlim svu tu raju i da im odsviram najljepšu pjesmu što znam. Onu koju sam ostao dužan mome, našem gradu.
Dane i noći provodim sa divnim ljudima poput Burine i Ede aka Karamazova, ljudima, koji u mene nabacaše ljepote i dobrote, kao lopatom, pa cijeloga života pokušavam, da u pjesmama, barem djelić te čarolije podijelim i drugima. U telefonski imenik ne bi stala sva ta imena, tih meni važnih ljudi. Nekako, sa godinama , čovjek se rado vraća korijenima i mjestu odrasrtanja . Rekla bi moja profesorica hemije, Pelja, kako je to neizbrisiv trag u nama, uvijek prisutan, a da ga nismo ni svjesni.
SVE JE I UVIJEK, SAMO O LJUDIMA!
Zato i Zenica, o kojoj pjevam u dokumentarnom filmu ,Josipa Dujumovića, Zenica Panta Rei, nije kasaba Živjelo je tu mnogo ljudi poput mog Paneta Škrbića. Ljudi, kojima su odijela stajala. Sve što su radili, činilo je mjesto ljepšim. I nije tu bilo nekog posebnog interesa i čara – valjda u nadi i želji, da njihovoj djeci bude sutra bolje. Zato smo mi, predratna generacija, bili ta, koja odrasta u onome, što poprima atribute grada.
Subotom uveče bi se iz gimnaziskog podruma čula buka , koju smo pravili dok smo zamišljali da smo Azra, Idoli, Prljavo Kazalište, Šarlo Akrobata i da sviramo u zagrebačkom klubu Kulušić. Sjedali smo na voz Novog vala – mi , nesvjesni, da svijetu nikada nismo i nećemo biti bliže, nego upravo tada. Pomenuh Dujumovića , čovjeka koji će uredjujući neke emisije na zeničkom radiju, bitno uticati na muzički ukus, ne samo moje, nego generacija prije, a Boga mi i poslije. A, pokazati će vrijeme, nije nevažno kakvu muziku slušamo. Teško mi je i zamisliti da neko ko sluša Pitera Gabriela, voli Simple Minds , odrasta na Paket aranžmanu – može osmisliti i napraviti belaj, za koji nismo ni slutili da se valja i da će nas jednog dana, poput mutne i nabujale Bosne – progutati i podvući pod ploču , a onda sve skupa ispljunuti ́ ́ko živ , ko mrtav ́ ́, negdje dole na Kanalu.
Neki stradaše u ratu, neki , poput moje najbolje prijateljice Danijele Blažević, odlučiše sami da se sklone, ne mogavši gledati taj jad i tu nesreću, a ovo što je preteklo – po Bosni, Amerikama i Australijama – još uvijek skuplja svoje živote kao srč čaše , razbijene u mraku , u nekoj balkanskoj kafani , pokraj puta za nigdje.
Neće proći ni deset minuta otkako je zazvonio telefon, a ja auto parkiram preko puta gradskog stadiona, Bilino polje. Rekao je da me tu čeka, u baru koji se zove Čarli. Ulazim, bar je mali i neugledan . On sjedi u ćošku. Iznad njegove glave , na zidu je povješena slika Čarlija Čaplina. Prilazim i sjedam za stol. Gledamo jedan u drugoga – ne progovaramo. Sve izgleda, kao pauza u nekom dobrom starom filmu. Omrkli smo i osvanuli skupa.
Haris se iz Francuske vratio radi starih i onemoćalih roditelja . Još dok mu je majka bila živa, upoznati će Uranelu. I ona je glumica. Sjećam se da smo poslije njihovog vjenčanja otišli u restoran, Miris dunja. Haris na sebi ima lijepo odijelo koje je kupio ili dobio , slagat ́ ću, od nekog šanera. Toga u Zenici , nikad ́ nije falilo . Družio se on puno sa Sejom iz PUŠENJA, pa za stolom sjedi cijeli bend. Tu je i njegov kum, Keka. Inače, odličan lik, koji i dan danas drži RAJVOSA, najbolji kafe bar u Sarajevu.
Iz Češke sam, radi majke, dolazio kada god sam imao priliku. Burina se u medjuvremenu razišao sa Uranelom, pa sam znao gdje ću ga naći. Sjedio bi kod Šekija. To je njegova mala raja, odrasli su skupa. Šeki cijeloga života živi u ulazu preko puta njegovog, a i radnju je otvorio na par koraka odatle, pa je Harisu tu zgodno. Kod Šekija se nije služio alkohol. Hari je bio jedini koji je tu mogao da pije. Imao je svoju flaśu bijelog vina, koju je Šeki držao u frižideru među sokovima.
Čaša u koju bi s vremena na vrijeme dolijevao, nije bila za vino, već obična. I Šeki i Hari su vjerovali, kako svi ostali gosti, inače stalni, raja iz okolnih zgrada, misle da Haris pije sok od jabuke. Pogotovo je Šeki želio da vjeruje u to, jer zvanično nije držao alkohol. Njemu je još samo trebalo to, da plati kaznu za nešto od čega nije imao ama baš nikakve koristi. Haris bi tu flašu kupio u granapu i sam donio.
Sjedimo tako, a Haris nam priča o Bradini. Tamo su, još sa |Uranelom , kupili nekakav plac i počeli graditi vikendicu. Pokazuje mi slike na telefonu. Na jednoj, on i TIFA , nose nekakvu gredu. Kontam, da Bog da , da Ti ovo završiš . Sa puno ljubavi priča o Bradini. Opisuje kakvo je svjetlo kada sviće , a kakvo u akšam. Kako trava naraste po dva metra, i da je jednom kosilicu polomio koseći.
“Takav mir i takvu tišinu u životu nisi čuo. Jednostavno, ko nije bio i vidio Bradinu , taj ne zna šta je ljepota. A , tek komšije – najbolji ljudi na svijetu su ti iz Bradine!” Harisa je ponijelo i uveliko pretjeruje, pa upitam: “A, Boga Ti, Burina, jel ”nam” živ još Artuković? (jedini lik za kojeg sam čuo , a da znam da je iz
tog kraja – inače osuđen za nedjela koja je počinio za vrijeme drugog svjetskog rata).
Šeki se smije , a i Haris je skonto da nas ́ ́pegla ́ ́, pa se sad smijemo sve trojica. Kuburio je Haris sa lovom. Valjalo je od jedne glumačke plate, platiti režije, završavati vikendicu , a ni ́ ́sok od jabuke ́ ́, više nije tako jeftin. Tražio je radnike za tu kuću – uvijek preko nekih poznanstava da ne bude skupo. Uglavnom, priča Hari, naš ́o ti je on nekog momka , da mu uradi ogradu . Došao ovaj da se dogovore , pa kada je prepoznao Harisa , sam se ponudi , da mu tu ogradu uradi ĐABE. Ovo ĐABE je Harisa posebno dojmilo. Na licu mu se pojavljuje osmijeh Mona Lize dok govori, kako mu je lik sjeo na prvu . Eto, nastavlja Hari , kao uraditi će on to , ali ima jednu molbu . Volio bi da mu Haris snimi reklamu za njegovu firmu . Kaže, ima ideju, kako ta reklama treba da izgleda , a ima smišljen i slogan.
“Kakav slogan”, pita ga Haris, a ovaj će:
“Vidi , ja bih donio i postavio tablu, na kojoj je veliki logo moje firme . Tabla bi bila u kadru pet
sekundi , a onda ulaziš Ti , staneš ispred i samo kažeš – ŠTO NE OGRADIŠ U ŽIVOTU , NIJE
TVOJE!”
E pa , slušaj , stomak me zabolio! Sad smo već ispod stola – kocenemo se ! Do daha ne možemo da
dođemo . Pogledamo se , a onda obojica u glas ponavljamo – ŠTO NE OGRADIŠ U ŽIVOTU ,
NIJE TVOJE , pa opet u smijeh. Šeki nas gleda , nije čuo priču pa ne konta – ali, i on se smije ,
valjda nama dvojici, što se k ́o djeca valjamo po podu.
Kasnije ćemo Hari i ja, često spominjati tog tipa , ali nikada nismo utvrdili , da li je on u stvari,
papak ili čisti genije.
Haris će kao glumac dobijati nagrade, kako kod kuće , tako i vani , poput one u Edinburgu. Dobiti
će on i nagradu grada Zenice za kulturu. Baš lijepo ! Razmišljam , Bože , kako bi tek bilo lijepo da
su se gradski oci sami dosjetili da mu je dodijele , i da za takvu stvar nije morao da urgira moj
prijatelj , Ismet Sarajlić.
Burina bi znao reći : “Spaha moj , čuvaj se seljaka , seljak je opasan k ́o bomba!”
Pa da odmah i pojasnim ! U uličnom žargonu , ́ ́seljak ́ ́, nikada nije bio geografski pojam. Uvijek
je to bio papak , i to samo onaj, koji je još i namazan. Elem nejse , sve bude i prodje , pa će i ovo – valjda !? Volio je on , kada već nešto pojedemo u gradu, da kupimo par boca vina i da završimo kod njega u
stanu. Pričalo se o pozorištu , o fimu, muzici , o ženama. O tome , sa kim je imao tu čast da radi ,
sjedi i druži se , a Boga mi , ni meni nije falilo pa bismo tako ćakulali po svu noć. Nikada Haris nije
prinio mezu , a da ne kaže kako je to naučio od svoga oca Fadila – starog , dobrog zeničkog
konobara. I, nikada Haris nije spomenuo njegovo ime , a da nije naglasio kako je najveća želja
njegovog oca bila , da on bude fudbaler i da jednoga dana zaigra za Čelik. Da kojim slučajem nije
bio glumac , Haris bi sigurno bio i dobar fudbaler . Gitara je tu – zasviramo . Bilo je pjesme,
priče ,suza , smijeha , pa opet red pjesme . Satima je pričao o jedinoj kćerci koju je imao, iz prvog
braka , Emi , koja mu je ostala u Tuluzu . Kako je pametna , da je završila pravo i kako eto, nikada
prije nije mogla , radi obaveza , ali da ovog ljeta sigurno dolazi u Zenicu da ga posjeti.
“Pa, bolan Spaha , šta misliš, što se ja zajebavam sa tom kućom. Neka njoj ostane jednoga dana kada mene ne bude” , govorio je . Pokazuje mi njenu sliku . “Ljepotica”, govorim ja , “vidi se da
je tvoja”. Haris je mislio da ga zajebavam , a nisam. Meni je on cijeloga života ličio na Al Paćina.
Znali smo i da šutimo, a bilo nam je dobro. Samo bi on u neko doba, tu tišinu znao prekinuti sa
riječima: “Blago tebi!”
“Što”, pitam ga ja , a on bi na to , “Ti imaš Selmu!”.
- Što i Ti ne nadješ nekog – , pitam ga ja , – da ne može gluplje !
- Ma , ne ide to –, ne mogu se ja zaljubiti u ovim godinama.
Najednom , sviće . - U , jebo te !
- Šta je – , pita Haris !
- Pa moram kući , čovječe –, mati mi je sama !
- De, Boga ti –, gdje ćeš sada ? Eto, ima krevet , ima i pidzama – ostani !
- Kakva pidzama – zovi mi taksi !
Tih dana će mi Haris , pokazati i poruku koja mu je stigla od kćerke .
Pisalo je kratko!
Oprosti , ovog ljeta stvarno ne mogu – selim se
Ostaviti ćemo to za sljedeću godinu
Ema
Vratio sam se u Čehu. Sjedimo sa suprugom i gledamo na TV-u, nekakvu reportažu o
Dominikanskoj republici. - Aaaaa ljepote, hoćeš li me jednom povesti tamo -, pita ona !
- Eeee , moja Selma , nisi ti nikada vidjela Bradinu – , kažem joj ja!
Na putu sam prema Hilversumu , malom mjestu u Holandiji , gdje se nalazi sjedište fierme sa
kojom suradjujem već godinama. Dok vozim stiže mi poruka . Uzimam telefon – vidim da je od
Harisa . Otvorim i čitam – ZALJUBIO SAM SE – kada dolaziš ?
Ovako se on ne šali – poznajem ga ! Ne odgovaram mu na ovu poruku . Ionako, sljedeće sedmice
treba da idem u Sarajevo , pa ću ga iznenaditi – to nije priča za telefona . Usput ću posjetiti i
majku, to mi je , tri u jednom .
Na ulazu u Zenicu , skrećem kao da ću u Blatušu. Najbliže je ! Parkiram ispred Šekijeve radnje.
Ulazim , Šeki je u baru , pere čaše . Po izrazu njegovog lica , kada me ugleda , vidim da zna sve o
čemu ja tek treba da čujem od Harija , koji sjedi na svom mjestu . Šeki , uzima običnu čašu , otvara
frižider , pa mi nalijeva iz Harisove flaše, i ne pita !
Sjedam preko puta , gledam ga , a on se smijulji. - U koga , majke Ti -, upitam ja !
- U Ninu !
- Koju , Ninu ?
- Aljošinu !
- Kojeg , Aljoše ?
- Našeg Buhe , bolan !
Trebalo mi je vremena da skontam da se radi o Aljoši Buhi – momku kojega ću upoznati davno ,
još dok sam išao u Gimnaziju , u stanu kod svoga druga iz razreda , Rize Gavranovića. Bili su
komšije. Živjeli su u zgradi , koja se opet nalazila iza zgrade koju smo zvali LIANA. Slušali smo
kod Rize , novo izdanje U2 i komentarisali , a njemu nije bilo mrsko da odskoči, i iz svoga stana
donese kombo pojačalo i bas gitaru . Rizo je takodjer imao neku akustičnu gitaru , marke Vegas ili
ovako nešto , pa smo sada već oba pokušavali da uhvatimo korak sa Edgom . Bio je izrazito lijep
momak , velikih blagih očiju. Podsjećao me na Vladu Divljana. Sjećam se da sam pomislio , kako
bi bilo dobro da jednoga dana bude u bendu koji sam tek namjeravao praviti . On će biti , nekako
prvi iz naše generacije koji je probio led. Započinje karijeru u sarajevskoj grupi KONGRES, a
završava u CRVENOJ JABUCI , negdje dole kod Jablanice u automobilskoj nesreći , na putu za
Mostar, gdje su trebali da sviraju svoj prvi koncert . A, Juga im je bila pod nogama !
- Sjećaš se da su Nina i Aljoša hodali -, govori mi Burina, dok iz novčanika vadi i pokazuje mi
neku staru fotografiju na kojoj su njih troje skupa. Nina je u sredini . Ruka joj je prebačena oko
Aljošinog vrata , a njih dvojica nakrivili glave , pa naslonili na njenu. Haris je sav u čudu , kako ja
ne mogu da se sjetim Nine. Pitam Harisa, kako je sa njom stupio u kontakt , a on mi kaže ,
slučajno. Tog popodneva ću saznati više o Nini , nego što znam o svojoj Selmi, a trideset godina
smo u braku. Nina je ta najpametnija žena koju možeš sresti u životu. Talentovana je do bola. Živi u
Londonu i ima mali stan u Beogradu koji, kada dodje , koristi kao atelje. Inače , slika najbolje na
svijetu ! Priča tako Haris , a LETI ! - Eee, moj Spaha , ona Ti se meni svidjala još tada !
- Kada ?
- Tada , kada je sa Aljošom hodala.
- Pa, jel bilo šta -, pitam ga ja!
- Jesil ́ normalan ? – Znaš da smo Aljoša i ja bili mrtva raja – pa, bili smo cimeri !
- Ti si mi Hari , ko Erick Klepton, majke mi !
- Što –, pita on !
- Pa , znaš da mu je najbolji haver u životu bio George Harrison , a da je bio zaljubljen u njegovu
ženu , cijeloga života ! - De , Spaha , ne seri majke Ti !
- Nego , slušaj -, govori on, – imam ideju ! – Ovog ljeta , Nina, Selma , Ti i ja idemo skupa na
godišnji .
-Jesil’ to sam smislio ili ti je neko pomagao ? ( šalim se ja ) - Al ́ ga sereš pravo !
- Vidi , baza će nam biti u Bradini , a odatle malo u Rajvosa , malo u Mostar , a malo i na RE-MO ,
ha ? Govori Haris ,a oči mu se cakle kao kod onog dječaka , kojeg ́ sam nekada davno ugledao na
platou ispred stare zgrade zeničkog pozorišta. Da ne bude malo , govori mi da je konačno vrijeme
da nas dvojica uradimo nešto – skupa . Ja ga podsjećam da je zagazio u sedmu deceniju , a da sam i
ja DJE SAM TU SAM . Smijemo se .
Odatle ću ravno za Sarajevo. Sutradan sam se vratio u Zenicu ,da noć pred povratak , budem sa
majkom . Ulazna vrata u zgradu su otvorena .
Lift radi – imam sreće ! Sretan sam što ću je iznenaditi . Čujem bat njenih koraka i kako ponavlja ,
ko je . U to doba se nikome ne otvara. Ja sam , kažem ,da je ne držim u strahu. Ona otvara i
prekrštenih ruku na grudima pita – otkud ti . Grli me oko vrata i drži me jako.
-Pa , što mi nisi javio da dolaziš , majka bi ti nešto spremila da pojedeš ! - E , baš zato i nisam ! – Ti ćeš takva , meni spremat ́ !
- Onda ćemo kafu , jel ́de , nije kasno !
- Može kafa , nego, da Ti ne prodju ZVIJEZDE GRANDA !
- Nemoj me zezat ́ , pa šta ću drugo , to mi je sve – da malo zaboravim .
Prinosi nam kafu za stol. Uzima djezvu , a drugom rukom pridržava fildjan . Sipa , dok joj se ruke,
prošarane staračkim pjegama , tresu. Trudi se da ne prospe, pa ih spušta na koljena – ne bi li ih
smirila i sakrila . Gledam tako u te ruke . Najednom me prene njeno : - Pa , Ti mene i ne slušaš !
- Slušam mati , slušam, Boga mi – dobro su djeca , svi su dobro !
- Eto, vidiš da me ne slušaš ! – Ja Ti kažem , koliko sam te poželila !
- I ja sam Tebe – PUNO !
Idemo na spavanje ! Kao i uvijek , noć pred odlazak , ja sam već odavno budan kada sviće.
Znam da me čeka sa kafom u kuhinji . Šutimo , a ona mi dolijeva u fildzan svako malo , sve u
želji da još koji minut budemo skupa. Moram da krenem . Pridržava se za rub kuhinjske linije dok
me prati . U hodniku pokriva lice rukama da ne vidim i ne čujem te suze . Čekam lift , i više se ne
okrećem. Bojim se, da mi baš ta slika ostane – kada sam je vidio zadnji put .
Do prizemlja to traje cijelu vječnost . U posljednjem trenutku stižem i ispadam u prazan haustor .
Tu , poput novorodzenčeta , kao da je prvi put – udahnem duboko . Izlazim van – gitaru i kofer
ubacujem u auto .
Opet krećem sa adrese, Jalijski put 6 a . Vozim prema buregdzinici LADJANA , pa skrećem desno.
Po lijevoj strani mi ostaje mesnica PAŠALIĆ. Tu četvrtkom dolazi kajmak za koji majka kaže da
je najbolji na svijetu . Nailazim na kružni tok , ali neću desno na BULEVAR – kružim , pa ću kao
prema Meokušnicama . Tu mi stanuje , Ismet . Možda još jednom, kroz staklo , zaglednem kako
šeta svoga cuku – Timija .
Nema ga ! Na raskrsnici skrećem desno , pa SARAJEVSKOM dolazim na CARINU. Usporim !
Tu sam nekako najviše SVOJ NA SVOM .
Pogledom, kao da tražim oca , koji mi je umro još 82-ge .
Eno ga ! Meni su četri godine , sjedim na sankama , a tata me vuče po snijegu do vrata , niz
KORZO . Nova je godina . Po strani nam se smiješe , u šperploči izrezani i obojeni, Diznijevi
junaci. Okrenem glavu – vidim svoju rodnu kuću . Pruge već odavno nemá , samo prazni vagoni
stoje i čekaju da krenu prema rudniku.
Vozi , govorim sebi . Još malo, pa ću lijevo na trotoar, ispred Šekijeve radnje – da se pozdravim sa
Burinom .
Kada me ugleda na vratima, reče :
- Šta je , ideš !?
- Odoh , da Vas moje oči više ne gledaju ! ( tako se mi znamo našaliti , kada ti je neko puno drag )
- E , pa hajde , i gledaj da te opet nemá po tri mjeseca -, da mater ne vidiš !
Ustaje da se pozdravimo , zagrli me. Prilazi i Šeki , pa nas zagrli obojicu. Prate me do auta , a on
me napominje da mu ne zaboravim , kada budem dolazio , donijeti pivo – ono pakovanje što on
voli. .Sjedam, pogledam u retrovizor , a tamo se nagurala sva moja mala i velika raja. Danijela je
tu, i rodjak Adnan, i amidja Nedzad, i punac Selam , Ismet , Šeki , Haris – SVI .
Sa njima je i moja majka . Sada više i ne plače – samo mi maše .
Bože , toliko je godina od rata prošlo , a čini mi se , da bi sve stalo u sastanke i rastanke. Ne mogu
više – umoran sam od RASTANAKA.
Vozim se tako , vrijeme ne postoji. Najednom skrećem ! Zaustavljam se , a ispred mene je
benzinska pumpa ! Tražim wc-e ! Čisto je – vjerovatno sam u Austriji ! Nad pisoarom, spuštam , a
onda opet navlačim hlače jer mi se ne piša. Kapi vode u meni nema ! Vraćam se u dio gdje mogu
oprati ruke . Iznad lavaboa , sakupljam vodu u dlanove pa se pljusnem. Lice brišem papirom za
ruke. Gledam se u ogledalu , i pitam , od čega si .
Izlazim van . Sada mi već pred očima naskaču , ćerka Una, sin Nedo i moja Selma.
Dobro je – bolji sam – palim nazad !
Kasno sam stigao u Budejovice. Selma mi otvara i nakon kratkog razgovora odlazi na spavanje.
Meni stiže poruka . Moj prijatelj iz Švedske , Senad , mi šalje tekst, Borisa Dežulovića . Spava mi
se , ali ga otvorim i čitam. Piše o legendi zeničkog fudbala, Mehmedu Buzi . Tekstove Dežulovića
obično guštam , ali sam ovaj guštao dva puta.
Buza je bio igrač koji nije prezao da zabije gol i najvećim jugoslovenskim klubovima. Neko, koga
su u svijetu fudbala , svi respektovali. Neko , koga su voljeli , ne samo radi majistorija sa loptom ,
nego i radi njegovih sitnih manifetluka. Znao je da padne u šesnaestercu i kada treba , i kada ne
treba. Dok bi padao , sve je izgledalo kao da mu je butna kost slomljena na pet mjesta . Onda bi on ,
kada sudija svira penal , uzimao loptu i sa , ” takvom slomljenom nogom ” , trčao prema tribini
gdje je raja skandirala njegovo ime . Onako , baš po zenički . Nadimak mu je bio MAJ'STOR .
Nekoliko dana će mi se motati po glavi taj tekst o Buzi , a onda ću se sjetiti i želje, Harisovog oca
Fadila – da njegov sin jednoga dana zaigra za Čelik. Nije mi to dalo mira , pa jedno jutro uz kafu ,
sjednem i napišem pjesmu. Još dok sam pisao, znao sam da je svako slovo na svom mjestu .
Zovem na telefon Burinu i kažem mu da će biti pjevač . – Kakav pjevač -, gvori on , – pa znaš da
nemam sluha ! – Kada može Sejo Sexon ,možeš i Ti -, govorim mu ja , – a, on se smije i kaže , –
dobro si !
Čitam mu pjesmu , a on sluša i oduševljen govori da moramo uraditi spot . Poslije svakog stiha,
ubacuje se sa idejom gdje bismo to nas dvojica snimali. Spominje kafanu OPATIJA , spominje
BILINO POLJE .
Biće to zadnji put , da sam čuo glas Harisa Burine.
Nije prošlo dugo , zove me Ipe i kaže mi da je, umro .
Pa evo, odlučih se da objavim taj tekst , kako ne bi ostao u ladici i zaboravljen , jer ,NISMO
STIGLI .
U stvari , znam ja, da će Burina u medjuvremenu sve to GORE lijepo da pripremi, i da ćemo
jednoga dana snimiti taj naš spot , ali ovoga puta na Bilinom polju – puno većem od ovog našeg.
SANJAO SAM NOĆAS
Sanjao sam noćas, Bilino polje
Da , Čelik igra u kupu šampiona
U gostima lijevom uzeli smo Čelzi
Opet u finale – ‘ta će Barcelona
Sanjao sam , k'o da nebo gori
I čuo pjesmu , pjesmu Robijaša
Čelik, Čelik – stadion se ori
A, Dzemo viče – hajmo raja košpa
Sjedi dole – ne vidim ništa
Halo bolan – vidi mu glave
Neko je pao – ljudi, to je penal
Diže se Buza kao da je ranjen
Uzima loptu, u sebi se smije
Na tribine, kratko, poljubac šalje
A, onda lažnjak, k'o da će po zemlji
Maj'stor ga punom zabija pod rašlje
ZA DRUGA POTUĆ’ , ZA RAJU UVIJEK
ZA LJUBAV ŽIVIT , ZA LJUBAV UMRIJET
AKO NISI TAKAV , SVE TI JE ”BADJA”
TO SE NE UČI – TO SE RADJA
Od ljepote neću da se budim
Vlast je nova , nemaju sluha
Imal’ iko ovima da sudi
Čelik u napad ne može od duga
Ušesnaestercu gužva od fukare
Takvi za fudbal ne daju ni marke
Nešto kontam – ako ima Boga
Vratit’ će se opet BUZA– jebat’ će vam mater
SJEĆAM SE DOBRO, BIO SAM MALI
OTAC MI REČE – SINE, KADA BUDEŠ VELIK
Eh , šta bi dao za života STARI
Da sam bar jednom , zaigro za ČELIK
