“Srebrenica, ali i druge povratničke općine, trebaju institucionalnu podršku i razumijevanje, koje činjenično izostaje. Srebrenica nisu dani jula, Srebrenica je mjesto velike bosanskohercegovačke rane”
U političkom smislu, Srebrenica je umirala godinama. Ništa se ne mijenja osim broja žrtava koje se ukopa u Memorijalnom centru, rekao je u intervjuu za Federalnu TV Ćamil Duraković, potpredsjednik entiteta Republika Srpska.
Duraković je govorio i o negatorima genocida, traženju nestalih, strahu za Srebrenicu, ali i o Dodikovom rezervnom sastavu policije i moći koju je pokazao prema državnim pravosudnim institucijama.
Napomenuo je da je Srebrenica danas grad bez perspektive, prazan i tužan – nekada 37.000 stanovnika, danas manje od 5.000. Jedina promjena – broj žrtava koji se ukopa u Memorijalnom centru.
– Mislim da bi trebalo ići u tom pravcu gdje će se izučavati, a ne samo pominjati u smislu da se desilo. Svi mi znamo da se desilo. To je historijska činjenica, svi znamo datum, ali da se o tome uče buduće generacije kako u osnovnim, srednjim školama, tako i na fakultetima. Mislim da to trebamo riješiti, jer ovdje nije upitno šta će reći Dodik, kako se često mi branimo. Dakle, mi to možemo uraditi bez bilo koga, jer oni to negiraju i kroz sistem i kroz obrazovanje, poručio je Duraković.
Napomenuo je da je negiranje posljednja faza genocida i upravo ono što se dešava u Bosni i Hercegovini.
– Rijetki javno i direktno govore o genocidu i priznaju da se desio. Veliki je broj onih koji šute, ne smiju reći, interesi im ne dozvoljavaju ili javno negiraju. Vidite i politiku, pa i građane dobrim dijelom. To je jedan ogroman broj naroda koji se nije distancirao od ratnih zločinaca i to je jako opasno za sve nas, za normalna civilizovana društva.
Duraković je podsjetio da za negiranje postoji zakon i kazna, te upitao zašto se zakon ne primjenjuje.
– Riječ je o tužilaštvu koje, očito, ima ozbiljan uticaj politike unutar sebe. Dakle, mi još uvijek nismo, evo, i toliko godina nakon svega izgradili jaku snažnu pravnu državu u kojoj bi pravosuđe bilo nezavisno i radilo po zakonima i po onome kako bi trebalo i kako se u normalnim zemljama i dešava. Nažalost, vi ovdje vidite jednu nemoć i to je razlog, dodao je.
OSLOBOĐENJE