Svaka priča ima barem dva ugla, kao što svaka medalja ima dvije strane. Od trenutka izbora rektora Jusufa Durakovića, za njegov mandat vezuju se sukobi, što oni proizašli iz njegovih odmazda protukandidatima, što oni koji su posljedica korištenja akademskog prostora kao podija za pritiske, mobing i političke pregovore.
Depolitizacija UNZE o kojoj se već gotovo deceniju govori, nije ništa drugo do proces, kojim su pojedinci iskoristili akademski prostor za vlastita potkusurivanja sa pojedincima iz političkog života, za miješanje u visoku politiku, lobiranja, utjecaje na političke tokove i tome slično.
Tako su određene interesne skupine, okupljene oko prethodnog rektora, već prije samoga dovođenja tog istog rektora na vodeću poziciju, otpočele sa dubokom politizacijom univerziteta, trgujući magisterijima, doktoratima, izborima i drugim akademskim benefitima, prije svega sa onim pojedincima, za koje su procjenjivali kako imaju politički kapacitet i mogućnost upliva i utjecaja na političke tokove, te su na taj način, ti akademski pirati, sebi priskrbljivali status različitih pregovarača, lobista i autoriteta u političkom životu, gdje su oni, kao lica izvan političkog miljea imali mogućnost da ozbiljno usmjeravaju tokove formiranja vlasti, koalicija i tome slično, trgujući pri svemu tome već spomenutim akademskim benefitima.
Takvo svoje ponašanje, neprimjereno akademskoj zajednici, branili su time što ta djelovanja predstavljaju navodno protudjelovanje političkim utjecajima na univerzitetske procese, poput onih vezanih za izbore dekana, rektora i slično. Međutim, treba napomenuti, da je svaki daljnji proces akademskih izbora, sve više u sebe uključivao političke uplive, zakamuflirane time, što ti uplivi nisu dolazili iz jednog političkog centra moći, već su se manifestirali, kao personalni utjecaju značajnih pojedinaca čija je moć akumulirana iz politike ili biznisa, a pri čemu su se često udruživali ti moćnici iz različitih političkih subjekata, što je stvaralo privid kvazi apolitičnosti procesa. Uz to je sam proces lobiranja, koji je krajnje neprimjeren akademskoj zajednici, postao uobičajena i hvaljena praksa, kojom se dokazivala ozbiljnost i životna širina kandidata iza kojega bi ta minderska politika stala.
Ne smijemo ovdje nikako, niti na tren zaboraviti, da se čitav proces temeljio na trgovini akademskim zvanjima, titulama, diplomama, upisima, izborima, platnim koeficijentima, radnim mjestima na UNZE i tome slično, a ne intelektualnim moćima, znanjima, kompetencijama ili stručnim kapacitetima tog dijela akademske zajednice, koji je svojim višesmjernim sitnosopstveničkim djelovanjima uzurpirao etičke okvire institucija visokog obrazovanja. Najgore od svega je upravo činjenično stanje, koje kroz znanstveni upliv, odnosno bolje je reći nedostatak istoga, zorno pokazuje da se radi o dijelu akademske zajednice nesposobne za stvarni intelektualni rad, ali zato iznimno vješte u procesima kafanskih umrežavanja, trgovine uslugama, beneficijama i različitim oblicima pogodovanja.
Ta ekipa sa UNZE, tada, radi se o kraju mandata uvaženog i prepoštenog rektora Zečića, u procesima preuzimanja poluga moći na univerzitetu otpočinje sveopšti sukob sa pojedincima, za koje su procijenili kako predstavljaju samoizolirane, usamljene i nezaštićene subjekte, a takvima je Akademija prirodno i oduvijek zasićena, kako bi pokazali stepen svoje surovosti i nemilosrdnosti svim ostalima članovima zajednice, šireći i sijući tako strah na UNZE.
Preuzimajući trgovinom funkcijama i koeficijentima, te učešćima u projektima prevlast nad Senatom, ta skupina otpočinje ucjene, pritiske, odmazde, mobing nad ostalim uposlenicima UNZE, uskraćujući ili im ometajući izbore, napredovanja, znanstveni angažman, istraživačke prilike i drugo. Raste njihova moć, te uskoro biraju svoga rektora u liku Damira Kukića, za kojeg procjenjuju da je mekan i pitom do te mjre, da će moći njime upravljati kao nekom vrstom marionete. Otpočinje mandat rektora, u kojem su nastale osnove za mnoge parnice uposlenih sa univerzitetom, ali i period obilježen ozbiljnim miješanjem univerzitetske klike u političke tokove, a prije svega u formiranja vlasti, imenovanja ministara, vlada i slično, a sve kroz proces trgovine akademskim benefitima.
Problem nastaje kroz činjenicu, da Kukić, po svojoj prirodi nije čovjek spreman na velike rizike, te samim time niti na bilo kakve malverzacije financijske prirode, što ovu ekipu dovodi do toga da mu odbijaju dati podršku za drugi mandata, birajući sebi novog rektora, čovjeka kojem je akademska karijera bila propratni angažman u slobodnom vremenu, koji mu je ostajao nakon bavljenja vlastitim privatnim biznisom. Uspješno je ta akademska karijera vođena, možda i zbog činjenice, da je privatnu firmu više od 15 godina vodio na adresi fakulteta na kojem je radio, kao i toga daa je decenijama bio visoko pozicionirani kadrovik SDA.
Izborom Durakovića otpočinje, vjerovatno najmračnije doba akademske zajednice na ovim prostorima. Odmah po imenovanju otpočinje proces odmazde svim protukandidatima, odnosno najprije mojoj malenkosti, oduzimanjem pozicije šefa katedre. Zatim odmazda profesoru Kukiću marginalizacijom, sudskim procesima, ponižavanjima, koja su se jasno očitovala kroz činjenicu da kao bivši rektor nije dobio svoju kancelariju na matičnom fakultetu, a da ne govorimo o nekoj funkciji koju je prirodno da dobije odlazeći rektor. Posljendji ostaje profesor Bikić, kojem najprije dodjeljuju poziciju prorektora, kojom su istrgovali njegovo odustajanje od kandidature na ponovljenom oglasu, a kojim su ga uklonili sa pozicije dekana pravnog fakulteta, kako bi tom pozicijom istrgovali glas profesorice Velić, kojoj prebacuju tu poziciju, da bi nakon pola godine uslijedio udar na profesora Bikića, njegovo razrješenje sa pozicije prorektora, raskid ugovora uz milošte sklapanja novog ugovora, kako bi mu se pokazalo, kolika je moć i nedostatak skrupula nove vladajuće garniture.
Ta stara ekipa sa svojim novim rektorom uskoro je krenula utabanim stazama lobiranja, trgovine funkcijama, pozicijama, projektima, uz ekspanziju izmjena Statuta i Pravilnika Univerziteta, pri čemu su izmjene išle u pravcu koncentriranja moći u rukama male skupine ljudi, na uštrb prava i sloboda ostatka akademske zajednice. Taj ostatak, naučen da živi pognute glave, kako ne bi dobio po tintari, gutao je to sve šutke, mrmljajući neke mantre, saburanja i dove, iščekujući zaštitu Svevišnjeg ili intervenciju vanzemaljaca.
Moja malenkost, nenaviknuta na spuštanje pogleda ili glave, a posebice ne na savijanje kičme, u kontinuitetu je pružala intelektualni otpor tom despotskom ponašanju “prvog među jednakima”, izazivajući izljeve bijesa, torture, mobinga, podmetanja, napada, vrijeđanja, omalovažavanja, prijetnji, a sve to praćeno pokušajima zastrašivanja i akademskog uklanjanja, koji su kulminirali pokušajima pokretanja procesa, koji bi doveli do otkaza na radnom mjestu, a u čiju svrhu su čak izvršene određene izmjene Statuta i Pravilnika, koje bi omogućile takvu vrstu eliminacije. Na posljetku je taj, naš odnosno njihov, novi rektor pokrenuo i privatnu tužbu protiv mene i moga sina, povodom navodne klevete, pokušavajući me učutkati u javnom prostoru.
Unazad gotovo godinu dana na kosti rektora nakačila se prema njegovim tvrdnjama trenutna vlast u kantonu, odnosno vladajuća struktura u kontekstu Osnivača, a na čijem čelu je SDA, čiji je on bio decenijski kadrovik, te je kao takav i došao na poziciju rektora, lobiranjima SDA moćnika iz njenih organa, te autoriteta bliskih SDA, poput muftije zeničkog. S obzirom na taj sukob i pritisak, rektor je u konačnici demonstrativno napustio članstvo u SDA, što nije učinio prije dolaska na poziciju rektora, niti kroz cijeli svoj prvi mandat.
Bojeći se da neće uspjeti izgurati kandidaturu za drugi mandat jer se vlast okrenula protiv njega, rektor devet mjeseci ranije raspisuje KOnkurs za novi mandat, pri čemu za njega protuzakonito glasaju prorektori, te on dobija drugi mandat devet mjeseci prije isteka prvog, što je presedan i ukazuje na njegovu sklonost malverzacijama i zloupotrebi ovlasti i položaja.
Sukob između rektora Durakovića, odnonso njegove ekipe i vladajuće strukture, počiva prije svega zbog pokušaja vlade da uredi prostor finansija , odnosno načina na koji se vrši nadzor nad finansijama univerziteta, Ovaj međutim, krajnje legitiman zahtjev Osnivača da nadzire trošenje novaca građana, rektor prezentira u javnosti kao napad na akademske slobode, odnosno pokušaj politike da preuzme vlast nad univerzitetom i da uđe u sve pore akademske zajednice. Međutim, iz moga prethodnog izlaganja, može se očito uvidjeti kako su ti isti dušebrižnici politiku uveli duboko na UNZE, na mala, kafanska vratanca.
Akademske slobode, koje rektor spominje, odnose se na pravo i slobodu akademske zajednice, da neometano, slobodno izražava svoje stavove, iznosi i elaborira mišljenja, kritikuje sustav, neometano govori, iskazuje sumnje, nudi drugačije uvide i nekonvencionalna rješenja, a ne da troši novac poreskih obveznika bez ikakva nadzora, a što je postala uobičajena praksa decenijama unazad na UNZE, pri čemu su novci obveznika služili za “žetoniranje” poslušnika, kako bi se dobila njihova poslušnost, naklonost, glas i tome slino, pa su tako neki ljudi na UNZE imali po tri koeficijenta, što je moglo akumulirati i preko 1000 KM na osnovnu plaću, išli su na bezbrojna službena putovanja, učestvovali na plaćenim susretima, konferencijama i slično, dok su neki ostajali bez ikakvih benefita ili mogućnosti za iste, često sankcionirani oduzimanjem i jedinog dodatka koji su imali, poput mene, jer nisu bili poslušni vladajućoj kliki.
U tim procesima, rektor i oko njega okupljeni članovi Senata, koje objedinjuje niz zajedničkih interesa, a što se ogleda u tome da dijele benefite, moć i utjecaj, prekršili su mnoge odredbe Statuta, Pravilnika, pa i Zakona, naknadno mijenjajući Statut i Pravilnik, kako bi pokrili te malverzacije.
Nezakonito ponašanje te skupine ogleda se i u činjenici, da su zauzeli javan stav, kojim izražavaju nepoštivanje i neuvažavanje odluka Osnivača, Upravnog odbora, pa čak niti sudskih odluka. takav stepen bahatosti i samovolje, susretali smo do sada samo u izjavama i ponašanjima Milorada Dodika, za koje će mnogi reći da je dokazani “rušilac države i društvenog poretka”.
Članovi Senata vođeni svojim personalnim interesima, koji se ogledaju između ostaloga u tome da u nekoj novoj raspodjeli neće biti prorektori, dekani ili predstavnici fakulteta ili studentske populacije, vjerujući u to da će ih zaštititi “kolektivna odgovornost”, krše Statut, Pravilnik, Zakon, odbijajući Osnivaču, koji je izvor svih finansija univerziteta, da kontrolira potrošnju tog novca, smatrajući kako je neovisnost Senata po akademskim pitanjima jednoznačna sa finansijskom odgovornošću rektora kao menadžerske funkcije.
Iz svih mojih dosadašnjih pisanja na temu odnosa na UNZE, evidentno proizlazi, da se na toj instituciji krše ljudske i akademske slobode uposlenika, pravo na mišljenje, govor i neovisni stav, te da postoje mnoge zlouporabe pozicija i funkcija, kao i ogromna količina samovolje, autokratije, pa čak i određenih oblika tiranije, što bi u svakom normalnom društvu bio ako ne povod za istragu, onda barem javnu zabrinutost i propitivanje u interesu javnog mijenja.
Međutim, nesreća akademske zajednice na UNZE, sadržana je u činjenici, kako je nasuprot rektora i njegove klike, vladajuća struktura SDA, kojoj je do jučer pripadao, a kojoj se on ko biva opire i suprotstavlja, zbog čega ga oni progone, a time zadobija simpatije običnog puka, glumeći Robin Hooda, ili neku drugu vrst narodnog buntovnika, uskoka, hajduka.
Na mah se briše iz sjećanja informacija, da ga je stvorila kao tajkuna teškog milione upravo ta SDA, te da ga je na poziciju rektora dovela ta politička opcija svojim utjecajima, kao što su ga prije toga učinili ministrom u vladi kantona prije deset godina.
Naša mržnja prema SDA tako po ko zna koji puta nevidljivim čini sve manjkavosti onih za koje nam se učini da su se od nje odmetnuli.
Rektor Duraković narušava akademske slobode i provodi odredbe Statuta, Pravilnika i Zakona prema svojim potrebama, interesima, nahođenjima i željama, preuzimajući apsolutnu vlast nad UNZE.
Ne volim SDA i to sam dokazao kroz preko dvije decenije svoga djelovanja, dok je Duraković rastao na njihovim jaslama, pa valjda onda više vrijedi moja riječ od njegove ili su nam doista prevrtaneri draži od principijelnih ljudi, jer nas ovi potonji podsjećaju na naše propuste i nedosljednost, dok primjer prvih amnestira naše običaje prilagodbe trenutnim potrebama. Ljudi poput Durakovića klasičan su primjer tiranije, koja nam je omrznula SDA!
Dosljedno u obrani akademske slobode, vaš profesor Skelić!
