Ovo nije kolumna za svakoga. Nije to govor koji će se uhvatiti uhom, već eho, frekvencija, što traži srodno, isto koje se drugome raduje, odrazu što sebe u drugome prepoznaje.
Loša su ovo vremena, još lošiji ljudi. Tek poneki je još ostao čuvar prolaza ka svijetu beskonačnih tajni.
Tek poneki je ostao čovjek, koji u sebi nije razbjesnio i izludio zvijer, već je osedlao ne bi li na njenim leđima jahao proplancima i padinama uzvišene, nesebične ljudskosti.
Uvijek je dobrota i pamet bila u manjini, no nikada ranije većina zlih, pokvarenih budala nije bila tako svjesna toga da su većina, te je stoga pamet uspijevala obuzdati te horde zla i bezumlja. No i u takvim vremenima postoje oni koji opominju, koji pozivaju na razum i istinu i kao i uvijek, obično ih kamenuju ili razapnu ili bace na smetlište historije.
Svako vrijeme ima one, koji svoje zdravlje, mir, karijeru bespoštedno žrtvuju na oltaru Istine, svjesno postajući mete za odstrel zabludjelih masa, nosilaca opšteg mišljenja zabludjele, propadajuće zajednice, kojoj pripadaju.
To su oni koji govore ono, što niko ne želi čuti. Bacaju bisere pred svinje, čiji svijet i vrhunac vrijednosti počinju i završavaju u kaljuži, kojom skrivaju vlastitu ispod- prosječnost i običnost. Na te bisere, drago kamenje i zlatnike, rulja iz obora, po pravilu, odgovara izmetom u kojem se valja, svodeći sve na svoju mjeru i ravan.
Taj glasonoša, poput Israfila puše u trubu, što odvaja iluziju od stvarnosti, no njegova truba nema tu moć, da mijenja zbilju zemlje i neba, već cilja na prostor uma, već opustošen od bilo kakva sjemena razuma, zaoran brazdama zabluda i nastranosti, natopljen otrovom zlobe, zavisti i gorčine, što se rađahu decenijama iz utroba propalih i promašenih života, razbijenih amfora iz kojih su iscurili mladalački snovi, te kužnim mirisom, decenijskom sušom sprženih cvjetova nade.
Kako dozvati mrtvaca na put ozdravljenja, kad su svi njegovi putevi vertikalni, prislonjeni na ćoškove, iza kojih se slika u slici izvrće, a glas samome sebi postaje urlik progutan tišinom.
Sjene što bauljaju društvom propalih ideja i lažnih ideala, poput sjena su što stazama Hada gube memorijske refleksije na stvarni svijet i vlastitu prošlost, postajući aveti gladne tuđih života i njihovih prisjećanja.
Ta masa zombija, koju pokreće “ummetak” crva, parazita zakačenog na kičmu, slijedi nagone i instinkte svakim danom sve primitivnijeg i prostijeg obrasca i karaktera, sluteći metaforički kanibalizam, kojem svjedočimo na ulici, radnim mjestima, medijima i društvenim mrežama, tako zoran i nedvosmislen u verbalnim bljuvotinama, agresiji, režanju i zarivanju očnjaka duboko u meso i intimu drugog čovjeka, kako bi se istrgnuo koji organ, iščupala kost, oderala koža, raskomadala duša po mogućnosti, isisala suština tuđeg postojanja, dostojanstva i časti, kroz kidisanje na njegovu bit i Bitak, oduzimajući svetost svemu što mu je u zagrljaju, naramku, krilu, pod srcem i duboko u sjećanju.
Ta horda “truhlog života” još uvijek odveć prožeta toplim srčanim bilom, da bi je se proglasilo mrtvom, no neupitno oslobođena rasta, razvoja, susretanja i razmjene, da bi je smjeli nazvati živom, najzdušnije, najkrvoločnije, najbješnje nasrće upravo na glasonošu, lučonošu, svjetioničara vremena, misli i duša.
Njemu su spremni oguliti kožu sa lica, izvaditi živo srce, jetru i oči, odsjeći mu spolovilo i figurativno ga silovati njime, aludirajući u toj bolesnoj pjesničkoj slici svu svoju iskonsku spremnost da to učine i u zbilji, baš onako kako su stoljećima unazad činili, prije nego ih nabiju na kolac ili spale žive na lomači ili skuhaju u ulju, od peta pa na gore, sporo, koliko je god moguće polaganije, kako bi u toj vječnosti patnje, život ostao, što duže na nozdrvama poganog donosioca još poganije Istine.
Nekada, u prošlosti, te patnje su bile evidentne, vrebale su iz potaja, iza ćoškova ili na stampedu potjera, pa si nekako mogao skriti se od njih, ako bi imao sreće ili dobre jatake, a sada su one svuda, iskaču iz virtualnih prostora, neizbježne su izuzev ako im umakneš u nekoj divljini i samoizolaciji, daleko od budnog oka Velikog Brata.
Njihovi Inkvizitori marljivo rade na sistemskom prodiranju kroz kožu, meso, tijelo do najdubljih cvjetnjaka Glasnikove duše, sada novim metodama i tehnikama, ne više oštrim sječivima i škripovima, već sječivom laži, kliještima i stegama spina, trača, uvrede, pogani kojoj pjesnička duša Svjetlonoše nije dorasla, pa se gasi, mrvi, runi, skuplja taloge plakova u svome džezvama izbrušenom srcu, podiže armije antitijela da iznutra poruše odaje tajni i spoznaja, kako ne bi dopale poganih umova i ruku neživih, sadi tumore i slomove, sve kako bi spriječilo prodor zaraze, virusa duševne pogani, što prijeti da sa tih zombija na um, tijelo ili dušu preskoči, pa da bunilom rabijesa sa horizonta ukloni viziju Istine prema kojoj se tragalac kroz nestanak kreće.
U bolesnom društvu, jedini izlaz za zdravog pojedinca, ostaje bijeg u bolest, duše ili tijela, vijugavi i izrovani put auto-destrukcije i samo-izopćenja.
