Kada sustav uhapsi i drži mjesecima u pritvoru Amira Pašića Faću, zbog navodnih prijetnji, kada MUP TK pretresa prostorije uredništva Defter Hefte i saslušava Fatmira Alispahića, kada Fatmiru i meni prijete smrću, silovanjem članova obitelji, kada mi izbuše gume na autu, razbiju vjetrobransko staklo, isjeku kedere oko svih stakala, to nisu nikakvi sporadični incidenti, niti slučajnosti, niti je to poruka samo Faći, Fatmiru, meni, već svima koji pomisle da imaju pravo misliti svojom glavom i slobodno govoriti, pa govno nazvati govnetom, pseto psetom, silnika silnikom, a lopova lopovom.
Narod ko narod, prelivode, sitna boranija slabog karaktera i časti, masa bez obraza i digniteta, neuki jadnici, sklupčani u mračnome kutu, zarobljeni u strahu od grmljavine, što ne znaju da ne ubija grom već munja, koja je, već odavno prošla, nakon što začuju tutnjavu pocijepanoga neba, palome junaku, kojem su do jučer kliktali, sada pišaju i pljuju na grob, ne bi li se umilostivili “nebeskim odabranicima”, mrskom klasnom neprijatelju, onima što na potpisu, rukovanju, namigivanju, telefonskom pozivu ili podignutom kamenu zarađuju milione.
Oduvijek je pjesnik, nekakva seoska luda, naivna mladost, u ideale usanjan mudrac, dovikivao caru da je gol.
Demokratska društva, to su dovikivanje učinila slobodnim činom, pravom konzumenta, posljedica političke pameti ili gluposti vlastodržaca, da tu politiku, vlast, javnu funkciju i za nju vezanu figuru, kritikuje, upozorava na propuste, označava devijantnost i poziva na pravdu i interes kolektiviteta iznad interesa moćnika.
No, vidimo, kako demokratija nestaje sa platna života i vraća se u svijet mašte, pećinu ideja, da u njoj obitava tek kao sjena, što snuje o vlastitom ozbiljavanju, o materijalizaciji na pozornici postojanja.
Vrijeme je zaokreta čovječanstva nazad ka diktatorima, suverenima bez ograničenja, vladarima života i smrti, misli i riječi svih onih što su zapeli negdje ispod u zupčanicima društva. Svjedočimo gušenju slobode misli i govora, koje bez imalo stida, kao temeljnu postavku svoje vladavine boldira govorom i djelovanjem predsjednik USA. Vidimo takvog tiranina na tronu Rusije, Kine, Madžarske, Izraela, Srbije. Gdje god se okrenemo na svjetskoj političkoj sceni uzurpirana je svakodnevna sloboda običnog čovjeka, ali i cijelih kolektiviteta, na mišljenje i izražavanje tog mišljenja, na okupljanje i propagiranje stavova suprotnih onome koji nameću vladajuće elite i njihovi interesi.
Prirodno je bilo da se takav trend prelije i u BiH, na njenu političku scenu, pa smo vidjeli identično ponašanje kod Dodika i političke svite RS-a, ali i kod mnogih političara u Federaciji, poput Rame Isaka, obitelji Izetbegović i njima po karakteru sličnih lokalnih moćnika.
Silnici su to što ne tolerišu mišljenje različito od njihovog, koji ne dozvoljavaju, da im itko ukaže na njihove mane, neispravnosti, devijantnost njihove vladavine, glupost njihovih postupaka ili iz njihovih usta pobjeglu bujicu laži.
Ta obijest i bahatost, kabadahijsko ponašanje prirodno ide sa nedostatkom samokritičnosti i ogromnom narcisoidnošću, koje onemogučavaju sagledavanje realnog odraza vlastitog bića u zrcalu vremena, koje za svako živo biće curi.
Otići će Izetbegovići a šta su kao trag iza sebe ostavili? Misle li da je moguće prevariti kolektivno sječanje i ušutkati šaputanja “malog ” poniženog čovjeka?
Vjeruje li Ramo da ljudi doista o njemu misle ono što on uporno kao mantru ponavlja, nadajući se da će njegova miliun puta izgovorena laž o tome, da je omiljen, postati istina i ostati utisnuta u riječi sirotinje, što mu pogledom bude ispračala dženazu?
Misli li bilo koji od tih bahatih, bezobraznih silnika bez ikakve mjere, da veću težinu ima izgovoreni halal od progutanog svjedočenja, da nikada nećemo halaliti?
Nije život jedan dan, niti je život moguće slagati!
Jučer sam imao suđenje sa mojim silnikom, bahatom spodobom, koju je ambicija i žudnja za moći već napola pojela.
Rektor UNZE me, kako mnogi znaju tužio za klevetu, pa se jučer pojavio na glavnom ročištu, sa optužbama u kojima je neistinama nazvao pjesničke slike, metafore, stilske figure, koje ga označavaju “pogrdnim” imenima, kao silnika, monstruma, zlostavljača. Ne optužuje me za klevetu, u dijelu u kojem govorim da je zloupotrebljavao položaj, da je privatni biznis držao na fakultetu na kojem je istovremeno primao redovnu platu kao profesor, da je mijenjao Statut i Pravilnik UNZE da bi retroaktivno pokrijo svoje nelegitimne odluke, da je na meni vršio mobing, več me tuži za odabir riječi.
U normalnom svijetu to se zove Cenzurom mišljenja i govora!
Na upit, da li je upoznat sa činjenicom da su prije mene o tim raznim malverzacijama pisali drugi mediji i zašto ih nije tužio, odgovara kako ga oni ne zanimaju, te da je mene tužio, jer sam uposlenik univerziteta, čime je jasno poslao poruku, da je ta tužba pokušaj da se mene disciplinira za moje aktivnosti u slobodnom vremenu, a ne na radnom mjestu.
Njemu ne smeta u stvari to što sam ja ponovio iz drugih medija, već to što sam se ja kao “njegov posilni”, kako me on vidi, drznuo, reći mu istinu o njegovom ponašanju kao rektora.
Iz primjera ovog mog silnika, vidimo da ima efekta javno govoriti da je car gol, jer niti jedan od tih careva ne bi volio da mu se svi smiju, niti da ga vide golog, onakvog kakav doista jeste.
Svi oni žele da iza njih ostanu slike, naručeni portreti moći, autoriteta, snage, visokog moralnog i karakternog profila, a ta slika nestaje pred ponovljenim svjedočanstvima o njihovoj golotinji.
Nije spreman taj moj silnik, kao ni drugi slinici, da se preispita, da se mijenja, da pokuša činiti dobro i ispravno, da smrad prethodnih grešaka prekrije miomirisom dobrih djela.
Ne, oni ne žele biti drugačiji. Oni žele da budu kakvi jesu, a da im mi u strahu klikčemo, kako su upravo onakvi, kakvima sebe zamišljaju.
Da su Kočić i Jazavac živi, vjerujem, kako bi barem jedan od njih, ostao bez slobode, a kad bolje razmislim, lako moguće i bez glave.
