-Nego, reci ti meni mali, bojiš li se ti mene, pa si tako poblijedio?- nastavi upravnik odmah dalje.
-Da nisi šta bolestan? Mršav si mi nešto. Hajde, gukni golube.
-Ne bojim. Nisam upravniče. Nisam.- smandrlja naš Domuz, bez da je i sam znao šta je htio reći i na šta je mislio odgovoriti.
-Dobro onda. Dežurni će ti dati posteljinu i pokazati tvoj krevet. Higijena, pa spavanje. Nema odgađanja. Ovdje se mora znati red. Nije ti ovo ko kući, da te tetoše i maze. Ovdje je skoro ko u vojsci. Lijepa naša vojska. Znaš li ti sine, kako smo mi i u ratu znali za red i rad, a da ne govorim za disciplinu. Znalo se između borbi, da nas djecu partizane čeka knjiga, olovka i sveska, čitanje, pisanje i račun, a bome i ponešto iz naše slavne historije. Vi danas ništa nećete bez pruta i galame. Nema više reda. Niko ne poštuje ništa. Čak ni starije.

Dječak je šutio. Znao je, da je najpametnije, što može, upravo da šuti. Kakvo maženje i tetošenje kod kuće. Njemu će ovdje biti raj naspram kuće i sela, mislio je, nastavljajući šutjeti, a na usnama mu se razvuče osmjeh na te misli, pa se trznu u strahu da to cerekanje ne primijeti upravnik. No Brko je bio odveć zabavljen uvježbanim i stotine puta ponovljenim govorom o pravilima, redu, disciplini, rasporedu obaveza i slobodnog vremena, zajedničkim aktivnostima, objedima, danu za kupanje, danu za izlet, odlascima kući i posjetama.
Ništa od toga dječaka nije zanimalo. Bilo mu je jedino važno, da je otišao iz sela. Pred njim je sada velika prilika. Ovdje ga niko ne zna i može krenuti od početka. Ima da uči još bolje nego kući. Držat će se svih pravila i biti uzor drugima, kada su u pitanju “red, rad i disciplina”. Bit će bolji partizan od upravnika. Ko zna, možda ga pošalju i da dočeka predsjednika Tita, kad bude opet prolazio vozom. Čuo je da najbolji učenici dočekaju Maršala na stanici pa mu mašu, a onda i on mahne njima. Tako će i on. Mahat će mu, a i Broz će mahati njemu. Možda ga čak povede sa sobom u tom plavom vozu. Sigurno je da tamo, gdje taj voz ide nema šume.
Razmišljajući o Titu i plavom vozu nije niti čuo kada je upravnik završio svoj uvježbani monolog.
-Čuješ li ti mene? Hajde možeš ići dolje. Čeka te dežurni.- poviknu upravnik, iznerviran tom ukočenom maskom odsutnosti, koja je sa dječakovog lica zurila u njega. Podsjetilo ga je to na lica palih drugova, ugašena, ukočena. Iz tog albuma izdvoji se lik, djevojački, a on se strese cijelim tijelom, naježi se i poče mu čelom rositi a niz kićmu mravinjati groznica.
-Idi već jednom!- prodera se.
Domuz, na taj grubi ton, odskoči od stolice, te zamače iza vrata i niza stepenice, ne okrećući se. Upravnik ustade od stola, te zatvori vrata i okrenu ključ, brišući znoj sa čela, a sa njim i slike što su prizvale. Kraj vrata je stajao stari arhivar, ormar prepun ko zna kakvih fascikli i papira. Upravnik ga pogleda kao svoju posljednju nadu u spas. Zavuče ruku iza ormara, naslijepo pipajući, dok ne dohvati bocu nekakva pića, gotovo zemljane boje. Odvrnu čep pa naže, halapljivo, kako bi se prvim gutljajem iz oaze davio izgubljeni zarobljenik pustinje.
Upravnik se vrati nazad za stol. Zavali se u stolac, noge prebaci preko ruba stola, t eponopvno nage iz flaše.
-E, mi smo znali za red, iako je bio rat.- mrmljao je, sa svakim novim naginjanjem, spreman da se suoči sa slikama prošlosti. Čak i onom prekrasne mlade partizanke.
Domuza je dola u prizemlju čekao Muki sa posteljinom, ne baš novom, ali mirisnom. Mirisala je, ne na neki cvijet ili bilo kakav miris generalno, već je jednostavno mirisala na čisto.
-Idemo, da ti pokažem krevet. Uzmi ovu posteljinu. Sad u halu, pa na spavanje. Sutra će ti se sve pokazati i objasniti. Imaš vremena, vikend je. Do ponedjeljka moraš sve znati šta i kako, a onda si prepušten sam sebi. Sljedeće sedmice je drugi dežurni, a ti nisi njegova odgovornost, već moja. Došao si u mojoj smjeni.- tandrkao je Muki.
Na kraju hodnika su se nalazila vrata, dupla, poput onih što vode u šalter salu u opštini u Kaknju, gdje je Domuz išao sa ocem, da ovjeri dokumenta pri prijemu u dom. Muki otvori vrata i oni uđoše u veliku prostoriju ispunjenu redovima metalnih kreveta na sprat. Muki ga dovede do jednog tik kraj prozora.
-Ovaj je tvoj. Sutra dolazi novak, koji ga dijeli s tobom, pa sam izaberi, hoćeš li gore ili dole, pošto si stigao prvi.
-Ja bih dole. Da se ne penjem stalno.
-Eto onda. Tui ti je jastuk, deka, imaš i pidžamu, dole u dnu, ona vrata gdje gori svjetlo kroz staklo, to ti je hala. Nije ko na selu, da moraš van. Idi, obavi šta treba, pa spavanje. Ustaje se rano. Sutra ćemo dalje. Jel sve jasno?
-Jeste. Jasno je. Idem.- reče Domuz ostavljajući stvari na krevet, te odmah produži ka toaletu.
-Laku noć.- dodate Muki odlazeći.