Domuz gotovo cijelu noć oka nije sklopio. Bio je odveć uzbuđen svim tim prilikama o kojima je maštao, koje su mu se činile nadohvat ruke. Cijeli jedan novi svijet samo za njega.
Jutro je brzo svanulo i donijelo frku i gužvu pred vratima toaleta. Uspio je prebrojati 18 dječaka, koji su zujali po prostoriji, tamo ovamo, kao muhe. Njih osamnaest i dječak koji će danas doći i Domuz, sve skupa dvadeset.
Dječaci su bili različite dobi, što se ogledalo ne samo u njihovoj građi već i na licima. Samo što je Domuz ustao sa kreveta, pred njim se nađe Muki.
– Brzo, higijena, oblačenje, dvorište. Za deset minuta počinje jutarnja vježba. Poslije, ide doručak, tamo niz hodnik, gdje osjetiš da miriše, onda kratka pauza da se sabereš, pa učenje u maloj sali. Poslije ručka, slijedi opet tura učenja, pa smo slobodni do večere. Eto, sad sve znaš. Ako šta ne budeš znao, pitaj.- ekspresno ga je uputio Muki u dnevni raspored, vikendom.
-Jasno?
-Jasno!- odgovori Domuz i potrča ka WC-u. Osjećao se kao mali vojnik. Godio mu je taj red. Osjećao se zaštićenim unutar tog tijesnog rasporeda obaveza i jasno posloženih pravila. Djelovalo je kao da je svaki od dječaka uključujući i njega, u tom mehanizmu, što klizi preko svojih skrivenih zupčanika, postajao nevidljiv.
Vježbe su trajale nekih pola sata i podsjećale su na pokrete vrtuljka na vjetru. Imitirali su dežurnog, koji je otpočinjao i završavao jedan niz kretnji, kako bi otpočeo novi i tako u krug, od glave do pete.
-Od glave do pete! Naprijed, nazad! Jen, dva tri, četiri. Dva dva tri četiri. Tri dva tri četiri. Hajde! Ne zabušavaj!- poviknuo bi debeljuca, s vremena na vrijeme, podignuvši pogled prema terasi iznad dvorišta u kojem su vježbali. Na terasi je sa šoljom iz koje se pušilo stojao upravnik i otpuhivao oblake dima, koje je netom izvukao na cug iz cigarete, za koju će dječaci vremenom saznati da se zove “Morava, meko pakovanje”, a koju su često “namjerno” morali tražiti od piljare do piljare kroz grad.
Poslije vježbanja, uslijedilo je kratko opuštanje na popločanom podu dvorišta, takozvano hlađenje, u dobroj mjeri u doslovnom smislu.
-Idemo! Doručak!- povikao je Muki, te su, kao da su u startnoj poziciji čekali taj pucanj, svi pojurili uz galamu niz hodnik prema menzi, iz koje je dopirao zavodljivi miris, specifičan za dobro masnu hranu.
Hrana je bila ukusna i nije je nedostajalo. Svakako je, još kući, naučio brzo jesti, te mu vremensko ograničenje doručka, nije predstavljalo nikakav stres, već naprotiv, stavljalo ga je u njemu već poznatu rutinu.
Tako sit, punog želuca, najradije bi se zavalio nazad u posteljinu i zasovio, ali raspored ga je poslao na učenje, a sa rasporedom nema šale. Onda ručak, pa učenje, pa je bio slobodan, mada nije zano šta da sa tom slobodom radi unutar ovako malo prostora. Naviknut na prostranstvo planinskog kraja, na otvoren prostor što se ljubi sa nebom, na širinu koju samo priroda može pružiti, dječaku se činilo, kako se ovdje nema šta raditi sa slobodnim vremenom i da ga je ponajbolje niti nemati.
Izišao je u dvorište i sjeo na kameni podzid, gledajući kako se dječaci na drugom kraju dvorišta došaptavaju i smijulje, gurkajući se i grleći jedan drugog, kako to dječaci obično rade, kada su podijelili neku tajnu, pa ih je to zbližilo, učinilo svojima. Gledajući ih, on nanovo osjeti onu istu prazninu, koja ga je prožimala kući, na selu, dok je gledao, kako se svi međusobno druže, a samo njega niko ne bira i ne želi u blizini. Pomisli, kako se uvijek sve iznova ponavlja i kako nikada neće biti dio slagalice, kako nikada neće biti puzla, koja nedostaje, kako bi popunila prazninu i uvezala elemente u cjelinu.
Prije nego je i pružio priliku novoj sredini da ga prihvati, odlučio ja da se drži na distanci, da nikome ne dozvoli da mu odveć priđe. Ugleda tada Mukia, te se uputi prema njemu.
-Reci mi, kako se postaje dežurni. mogu li ja postati dežurni?- ipita Domuz isprva nesigurnim glasom, a onda ponovi sa mnogo više samopouzdanja: -Ja bih da budem dežurni.-
Muki ga je gledao zbunjeno, pokušavajući izgovoriti nešto što bi imalo smisla u ovakvoj prilici, no izgledalo je kao da ne nalazi baš neko rješenje, osim onog najočitijeg i najprimjerenijeg ovakvoj situaciji.
-Šta bi ti novak da budeš? Čujete li ovo? Novak bi da bude dežurni.- podviknu, kako bi ga svi prisutni čuli.
-Pa ti si stvarno nešto posebno. Iz opanaka, pa bi odmah na funkciju. Možda bi da budeš upravnik.-
Domuza je gutala praznina, što mu se oslanjala na leđa. Prvi dan i takva greška. Tako loša procjena. Pomislio je kako je Muki pristojan dječak, od kojeg se može nadati dobru, pomoći i savjetu u svakoj prilici. Bila je to lekcija, koja će se zabiti u njegov um za cijeli život. Nikome ne smiješ vjerovati, a posebno ne onima, koji su u tebi zapalili plamen povjerenja. Kada se čini dostupnima, tada su ljudi najopasniji, jer ih doživljavaš, kao da se podrazumijevaju, pa o njima ne razmišljaš dovoljno i temeljito. Nikada neće to zaboraviti. Ne možeš vjerovati onima čiju si uslugu dobio zabadava. Bio je to prvi korak ka pravilu, koje će kasnije nositi u svojim odnosima sa ljudima, a koje kaže, kako možeš vjerovati samo onima koje si platio.
Ove spoznaje su bilo mnogo glasnije u njegovom umu, no ponižavajući smijeh, koji ga je okružio. Nedostajao je samo jedan pokret, pa da se naže u dobro poznatoj situaciji cipelarenja, kojim mu je seoska horda davala do znanja da ne pripada i nikada neće pripadati. No to se nije desilo. Pravila. Red. Disciplina. Mašina, koja okreće zupčanike, onda kada bi oni da se okrenu u drugom pravcu i da zaplešu svoju putanju. Sa terase se začu kašljucanje upravnika, koje, iako jedva čujno pored sve te larme, posija među dječacima tišinu i razbi krug oko Domuza, kao nevidljivim maljem, kao magijom.
-Pravila- pomisli Domuz sa ljubavlju. Da je bio straiji, vjerovatno bi zaključio kako su pravila majka uređenog svijeta, roditeljka civilizacije, izmišljenog sustava u kojem slabe ne ubiju, ne ostave na milost i nemilost, već im kroz pravila daju sigurnu zonu u kojoj mogu ojačati i naći svoj put do uspjeha.
Iako ispunjen stresom, taj dan bio je dan u kojem je, zbog svega naučenog, vrijedilo biti povrijeđen.