Otjeravši dječaka iz svoje kancelarije, upravnik se dohvati boce, što je ovoga puta čekala ispod stola. Poteže par gutljaja, a onda poče promišljati o dječakovim riječima.
-U pravu je mali. Nije to društvo, koje te vodi ka uspjehu. Takvi vode u sunovrat. Lijepo ti je s njima. Osjećaš se dijelom nečeg većeg, a onda, kad pomisliš da si im važan, pokaže se da tu niko nikome nije nikakva podrška.- razmišljao je i pri tome nijemo pomjerao usne, sa kojih niti ton nije dopirao. To bezglasno mumljanje isuši mu usne i grlo, te naže kapljicu da ih osvježi.
-Mogao bi mali biti koristan. Ako stvarno tako dobro uči, bila bi to prilika da se dom pokaže u boljem svjetlu, a time i on kao njegov upravnik.- misli su, koje je svaki novi gutljaj pića činio sve smislenijim.
-Treba ga držati blizu. Mogao bi biti koristan.- zaključi napokon i nastavi sa slobodnim pijenjem, bez viška misli.
Da je Domuz znao za ova upravnikova deveranja, zasigurno bi likovao. Ovako, pritisnula ga je ogromna zla slutnja. Činilo mu se da se zaigrao i preigrao. Razmišljao je kako nije stao kada je trebalo i stvari su izmakle kontroli. Zaletio se. Trebalo je taktičnije, postepeno, pomalo zaslužiti povjerenje, pa onda poneku informaciju plasirati u pravo vrijeme. Ovako je ispalo kao da je nadmen, pun sebe. Čudak što misli i vjeruje da je iznad ostalih. Nije da je to bilo daleko od istine. On je već počeo graditi sliku sebe, ako superiornog bića, koje kontrolira druge sa distance. Doživljavao je sebe kao odabranog, kao predodređenog za velike stvari. Nije još uvijek znao, kako, kojim putem i na koji način, izuzev da mu je škola odskočna daska, a doskočna tačka visoka i moćna društvena pozicija. Vladati i upravljati drugima, biti iznad, tako da ovise o njemu, a da im bude nedohvatljiv.
Jedva je zaspao te večeri. Strepio je nad svojim planom.
No već sutradan, stvari su krenule pravim tokom po Domuza. Upravnik ga nakon ručka posla da mu kupi cigarete, onu već spomenutu, slavnu Moravu, meko pakovanje. Jurio je kao lud do piljare i nazad noseći kutiju u jednoj a stisnuti kusur u drugoj ruci.
-Uspio je. Ušao je u krug povjerenja. Upravnik ga je poslao po cigarete. Nikada nije vidio da je neko tako mlad poslan po tako važnom zadatku.- vrištalo je cijelo njegovo biće. Sada samo treba da se strpi, sčeka pravi trenutak, pa ispriča neku od tajni, koje je prikupljao cijelu tu godinu.
Cigarete je donio do upravnikove kancelarije.
-Evo, druže upravniče. Donio sam.- reče spuštajući cigarete i kusur na stol. Upravnik samo odmahnu rukom u pravcu vrata, dajući mu znak da nestane. Bio je to jedan od onih dana, kada su se upravniku vraćale ratne slike. Godišnjica. Pripadao je generaciji, koja nije imala lijepe, već samo ružne godišnjice. To je značilo da će cijelu noć piti, puštati Bella Ciao na gramofonu i povremeno jecati, tiho, bez suza, skrušeno, sa snažnim trzajima utrobe, grudnog koša napetog na pola daha, kao da svakoga trena čeka prasak granate, dim, miris sprženog mesa i vrele krvi na proljetnom cvijeću.
Ta je godišnjica bila posebna. U istom danu pokušavao je vratiti noge na trup svog rođenog starijeg brata, a onda predvečer u sami suton, avionska mitraljeska paljba posjekla je djevojčicu njegova srca, lijepu Eminu. Bila je godinu mlađa od njega. Iz istoga sela. Zajedno su otišli u partizane, nakon što su četnici poklali sve što su uhvatili, a hodžu, njenog oca, nabili živog na ražanj, pa ga tako polumrtvog pekli na lomači od drvenih nišana i džamijskih Kurana. Prošli su dvije godine rata skupa. Čekao je da rat stane, pa bi joj rekao, da je voli. Rat nije stao na vrijeme, za njih dvoje, a on, iako joj nikada nije rekao, nije nikada prestao da je voli.
Tu noć, rakija je pila Omera. Ispijala je iz njega dušu, pamet, razum, stečeno znanje i zvanje, ugled. Odnosio je duh iz flaše sve taloge nanošene vremenom, korodirao i rastvarao suštinu njegovog bića, ali nije mogao isprati lik vječne ljubavi, što kroz smijeh stavlja samrtnu masku, igrajući livadom uz taktove teškog mitraljeza, pa na svaki taj ton, poput porculanske lutke, na kojoj se otvaraju pukotine, pada u naklon, nijemim svjedocima historije. Umirao je sa njom po hiljaditi put, nadajući se pravoj smrti, kao blagoslovu, no za preživjele, nije bilo ni mira ni blagoslova. U neko gluho doba, prestravljen od samoga sebe, od toga da bi se mogao ubiti ovdje, gdje žive nevina djeca, pa da im ostavi traumu za cijeli život, sliku što će ih svuda pratiti, Omer napusti zgradu i odluta u noć. Mrak mu se obradova, kao starom znancu, pa njih dvojica, kotrljajući se, zagrljeni pohrliše u susret zaboravu. Jutro ga je zateklo sklupčanog na obali rijeke, mokrih nogavica, bez cipela, u potkošulji, crnoj od mulja. Nekakvo pseto ga liznu po licu i probudi. Na mostu iznad, vidio je, već su se užurbano kretali ljudi, pokoja konjska kola i bicikle. Još jedan grumen prošlosti ostavio je iza sebe. Shrvan, pođe nazad, skrivajući se od prolaznika.
Do doma je stigao baš u vrijeme jutarnjeg buđenja, pa strugnu unutra, uzleti uza stepenice, bahnu u kancelariju, zalupi vrata i zaključa. Nadao se da ga takvoga nije vidio niko.