Zajedničko i jednom i drugom slučaju je nebriga, odnosno loša i pogrešna skrb, u slučaju Koste roditeljska, a u slučaju pacijenta iz Zagreba institucionalna.
Gdje nas vodi neodgovorni odnos prema svemu, kojemu svjedočimo decenijama unazad i koji postaje očitiji i sve gori? Čini se kako nas posljedice ne dodiruju, niti dolazi do spoznaje o međusobnoj povezanosti urušenih elemenata društva sa pojavom zastrašujućih pražnjenja nerazumnog nasilja. Nisu to nikakve eskapade, ispadi ili ekscesi, već ozbiljni trendovi, što sve više uzimaju maha.
Psihijatrijski pacijent, koji je jučer napao školarce u Zagrebu i izbo ih nožem predstavlja ozbiljno odstupanje od uobičajeno očekivanog. Duševni bolesnici su uglavnom opasni po sebe a ne po druge, izuzev ukoliko imaju maniju proganjanja odnosno dominirajuću paranoju u psihotičnoj slici poremećaja i sa tim povezane vidne ili slušne halucinacije u kojima se osobe napada percipiraju, kao izvor prijetnje ili misija.
Mali Kosta, serijski ubojica iz Beograda, dječak od jedva nekih 13 godina, nikako nije očekivani izvor ekstremnog nasilja, pogotovo ne onog sa smrtnim posljedicama, a posebno ne nekog dugačkog ubilačkog niza. Za Kostu bi, prema njegovim godinama, mogli eventualno očekivati da je počinio ubistvo na mah, ali ne i danima planirani masakr.
Može biti, da je pacijent iz Zagreba psihotičan sa prisustvom ideja proganjanja, kao i da je Kosta teški psihopata, ali to ne uklanja krivnju društva kao cjeline, jer pacijent sa paranoidnom psihozom ne šeta se gradom, niti boravi na kućnom liječenju već je hospitaliziran sudskim rješenjem zbog potencijalne ugroze sebe ili drugih, a mali Kosta bi trebalo, da je daleko van dohvata vatrenog oružja, a posebice ne bi smjelo da se desi, da je sistematski obučavan kako da ga koristi u tako ranoj dobi, u kojoj još uvijek ne postoje nikakve moralne kočnice izuzev straha od sankcije.
Zajedničko i jednom i drugom slučaju je nebriga, odnosno loša i pogrešna skrb, u slučaju Koste roditeljska, a u slučaju pacijenta iz Zagreba institucionalna.
No posljedice društvene nebrige i sve prisutnijeg društvenog nasilja su mnogo šire i raznovrsnije prisutne. Činjenica je kako je sve veći broj samoubistava, pri čemu su mnoga prikrivena i zatajena iz religijskih razloga. Sve je više prisutnog obiteljskog nasilja i zlostavljanja, a sve češće je i seksualno zlostavljanje unutar i van obiteljskog kruga.
Napadi sa smrtnim ishodom nad ženama su u enormnom porastu, kao i napadi i obračuni maloljetnika sa ubojitim namjerama. Revolveraški dvoboji su postali naša svakodnevica, a reketarenje ugostiteljskih objekata pod zamaskiranim patronatom policijskih službi uobičajena praksa. Inspekcije se koriste za politička potkusurivanja, kako bi se političkim oponentima uništili biznisi ili zagorčalo poslovanje.
Čitav sistem je usmjeren ka vršenju nasilja nad pojedincem i to onim, koji predstavlja “normalni”, vrijedni, čestiti, mirni i poslušni dio populacije. Na njemu se trenira strogoća i demonstrira neumoljivost pravila i zakona. Samo za tog običnog, pristojnog i normalnog čovjeka pravila i važe. Za njega su ona beskompromisna.
Prema tom malom čovjeku, koji je vrijedni zupčanik u mašineriji što održava sustav, policajci su drski i bahati, prosipajući silu i prijetnje, dok od siledžija trpe uvrede i sklanjaju im se sa puta ili pokušavaju sa njima postati jarani, kako bi nešto sitno od njih na kafu hajrovali.
Prema njemu se sudija otresa kao prema najvećem ološu, zbog prekršaja koji jeste ili nije počinio, ali koji je banalan u svojoj potencijalnoj prijetnju zajednici, ne dozvoljava mu da se obrati, ili da svojim laičkim razumijevanjem pravde u pitanje dovede zakon, dok ozbiljnom kriminalcu samo što ne tepama, persirajući ga kao najvećeg i najvrijednijeg člana zajendice.
Tog vrijednog i mirnog građanina se tereti za nepostojeća dugovanja komunalnim službama i neumoljivi slijed sudskih troškova za nepostojeći prekršaj kašnjenja, dok milionska dugovanja tajkuna po osnovu poreza ili komunalija bivaju brisana ili umanjivana do besvijesti. Taj funkcionalni član zajednice uvučen je u beskrajne procese ponižavanja i obezvrjeđivanja, kroz slabo plaćene poslove, despotske torture poslodavaca, stalna zaduženja i nemogućnost da se priskrbi pristojne uvjete za život svoje obitelji, kroz stalna ograničenja slobode suludim, stalno promjenjivim pravilima, kao i besmislenim tokovima papirologije koja prati svaki normalan životni korak.
Taj pošteni i fini, moralni član zajednice je vreća za boksanje svih isfrustriranih i iskompleksiranih birokrata, službenika, koji bi po samome nazivu trebalo da služe njemu i zajednici, a ne da ga kontinuirano ugnjetavaju. Tako kroz društveno nasilje, a prije svega nepravdu kao njen najopasniji alat, samo društvo uništava svoju perspektivu, podriva svoje temelje, ljulja čitavu strukturu na kojoj počiva zajedništvo i kolektivitet.
Kroz brisanje vrijednosnih uzusa, relativiziranje pravila i njihovo selektivno važenje i primjenu, kroz marginaliziranje izvrsnosti a preferiranje podobnosti zasnovanih na nepotizmu i korupciji, stvara se temelj moralne i emocionalne zbunjenosti i izgubljenosti, apatije i autodestruktivnog ali i anti-društvenog stava i djelovanja.
U takvom društvu i porodica gubi svoje mjesto, zamagljuju se pravila, te običajna praksa utemeljena na tradiciji blijedi i postaje parcijalna a time i više štetna nego korisna. Unutar- obiteljska dinamika se mijenja, gubi se hijerarhija zasnovana na balansu želje za ljubavlju i straha od kazne, prirodno prisutna u strahopoštovanju spram roditelja. Roditelji opterećeni gubitkom samopoštovanja postaju distancirani, neprisutni, nedovoljno zainteresirani za odgoj, ne pružajući temeljni preduvjet rastu svoje djece a to je osjećaj sigurnosti i stabilnosti. U takvom društvu institucije i ljudi u njima ne rade svoj posao nadneseno niti motivirano, niti su zainteresirani, niti predani, niti odani profesiji niti esnafu, niti zakletvi, niti obavezi. U nefunkcionalnom društvu bez reda, prirodno nered vlada u svim njegovim strukturama a zbog svoje sveprisutnosti postaje nevidljiv i uklopljen u haotičnu cjelinu.
Nesretna društva stvaraju nesretne ljude koji zasnivaju nesretne obitelji, a nesretne obitelji grade nesretne budućnosti i propala društva. U takvim društvima kao gljive poslije kiše niču nesretni događaji i stravična nedjela. Koste i drugi počinioci nasilja samo su vrh ledenog brijega, koji ne možemo tako lako ignorisati, a rado bi i nad njima zatvorili oči, kad bi samo mogli.