Bolje biti u američkom špajzu nego u turskom ili ne dao Bog ruskom dnevnom boravku, osim ako si u toj smočnici višak, kojem slijedi recikliranje, jer ti je istekao rok ili si izišao iz mode.
Po prvi puta me obuzela briga, da su nas američki interesi zaobišli, u svjetlu dešavanja ovih posljednjih mjeseci, u kojima su se jedno za drugim izdešavali svesrpski sabori, grb, himna, zastava a evo i čizma agresorske vojske na tlu moje države. Desila se sistemska agresija a da niko ništa ozbiljno po tom pitanju nije poduzeo. Isto onako, kako su grb, zastava i himna agresorske Hrvatske ušle na teritorij prije par decenija i tamo nepovratno ostale, isto se desilo i sa simbolima državnosti drugog agresora na Republiku Bosnu i Hercergovinu, te su državne i teritorijalne oznake Srbije zapišale svoj imaginarni prostor pretenzija. Srbija je otišla i korak dalje, te je vojnom čizmom, bez specijalnih odobrenja, u uniformi, pod punom opremom i sa bojevom municijom ušla na tlo suverene države. Realno, već djeluje da je razdruživanje uveliko počelo.
U normalnoj državi, desila bi se sankcija, opkoljavanje i razoružavanje, protestna nota međunarodnog odjeka. Kod nas se nije desilo ništa, što ne spada u krug već viđenih “rijaliti” folova i “ministarskih tiktokova”, javljanja sa bazena u gaćama ili razgaćenih selfija sa vodenih kreveta egzotičnih destinacija. Političke maskote, slične onima, koje gledamo tri decenije i duže, bez vizije, bez strategije, bez istinske odgovornosti, ljubavi prema otadžbini ili jednostavno političke i diplomatske svijesti.
Svako društvo prolazi razvojne procese slične onima kroz koje prolazi čovjek na svome putu od rođenja do smrti. Poput djeteta, društvo pati od dječjih bolesti, razvojnih kriza, slabosti, ograničeno nedostatnim sposobnostima, ovisi o pomoći i podršci drugoga. Tako je i sa nama. Nemajući nikada pravog lidera, niti okupljene intelektualne i kulturne elite, sposobne da izađe van granica trenutka, osuđeni smo na zbunjenost, nesposobnost adekvatnog reagovanja, neartikuliranost zahtjeva, želja, potreba, temeljnog ustroja, neophodnog za efikasan opstanak.
Srbija decenijama ima SANU, koji je vrijedno i ustrajno razvijao projekciju, pleo mreže i stvarao preduvjete za “srpski svet”. Hrvatska je imala nacionalno osviještenu i radikalno zagriženu dijasporu, političku migraciju što je snivala novu NDH. Bosna nikada, nakon što joj je turski okupator pobio intelektualnu elitu nije uspjela pokrenuti osovinu oko koje bi se zavrtio nacionalni zamajac sa jasnom projekcijom budućnosti, sa smislenom vizijom opstanka.
Bog nam je dao da u tom haosu nesnalaženja postanemo značajan geopolitički i strateški interes Amerike, kako bi opstali nakon devedesetih. Činjenica je da bi Bosne nestalo da nije zaštite SAD-a sve ove decenije. Problem je što mi se čini kako u tom špajzu za nas ima sve manje mjesta, jer nismo pokazali da možemo stvoriti državotvornu polugu niti nakon tri decenije u jaslicama, pod brigom Vašingtona.
Koliko god analizirali, prevrtali i uvrtali, nema u nas volje, ljubavi i želje za opštim dobrom, za državnim interesom. Odveć je od samoga starta u nas bila vjera važnija od države, a vlastita sehara od zajedničke riznice.
Evo i sad, da nas Ameri spasu. Šta poslije? Ima li u ovoj zemlji itko ko može pogledom dobaciti dalje od vlastite avlije?
