Pitanje legitimnog hrvatskog predstavljanja pokazalo se kao najvažnije pitanje u unutarnjoj i vanjskoj političkoj percepciji BiH.
Kao tačku prelamanja političkih odluka tretirali su ga i tretiraju HDZ, HNS, politička scena R Hrvatske, Parlament EU, Visoki Predstavnik, Kvinta, mnogi prijatelji Bosne i Hercegovine i zasigurno svi njeni neprijatelji.
Prirodno je, kada imate problem, koji svi vide, da ga prestanete negirati, umanjivati, pravdati ili pripisivati drugome, već da prionete njegovom rješavanju, kako bi izbjegli potencijalne komplikacije, koje veliki problemi sa sobom obično donose, ukoliko se guraju pod tepih, ili na bilo koji drugi način izbjegavaju.
Međutim, svjedočimo tome, da se problem “prava legitimnog hrvatskog predstavljanja” ( u daljnjem tekstu PLHP), odnosno njegovo rješavanje, ozbiljna evaluacija, pokušaj amortiziranja ili bilo koji drugi pozitivni pomak na planu njegovog negativnog trenda, maksimalno izbjegavaju, odgađaju i možemo slobodno reći skriveno ili čak transparentno blokiraju, onemogućavaju i ometaju.
Onemogućavanje PLHP gradi temeljnu prepreku osjećaju običnog građanina hrvatske nacionalnosti, da pripada državi BiH i da ta država pripada njemu.
Dakle, rješavanje tog problema nije u interesu niti jednog političkog ili ideološkog subjekta, koji za cilj ima rušenje države BiH ili na primjer podržava projekat neke “Velike Hrvatske”.
Za rušenje BiH trebate Hrvate i Srbe, koji BiH ne doživljavaju svojom državom, te Bošnjake, koji smatraju, tvrde i ponašaju se kao da su svi drugi osim njih neprijatelji te države, odnosno da samo oni vole tu državu, te da samim tim ona pripada ekskluzivno njima i ponekom pojedincu iz drugih nacionalnih torova, ukoliko im oni to dozvole, odnosno daju izun, ferman ili kakvo drugo imaginarno čage, kojim postaju dio nacionalnog korpusa državotvornog karaktera.
Upravo takvu situaciju možemo sagledati kao aktuelne političke prilike ali i dugoročne projekcije istih, kroz djelovanje političkih subjekata, prije svega Bošnjačke provinijencije, te različitih satelita, koji sebe označavaju kao probosanske i građanske, a koje, i jedne i druge, upiru svim snagama u pravcu alijenacije Hrvata i Srba od njihove države Bosne i Hercegovine.
Stoga istinski čudi, fascinira čak, iznimna odlučnost značajnog broja Hrvata, koji ustrajavaju na svojoj pripadnosti BiH, svome povijesnom i kulturnom identitetu bosanskih sinova, a koju redovito zatičemo kod viđenijih hrvatskih privrednika u BiH, umjetnika, sportista, intelektualaca, pa čak i u značajnom dijelu HDZ-ove političke strukture.
Tu se uglavnom radi o realiziranim ljudima, koji takav sentiment mogu iznijeti bez straha od osude ili odbacivanja pučke većine, odnosno bez straha od odmazde agresivne manjine, uglavnom primitivnijeg sloja pučanstva, niskog nivoa obrazovanja te lošijeg socioekonomskog statusa, kojima jedino u životu ostaje zamagljivanje lošeg života nacionalnom i vjerskom ostrašćenošću, a koja svojim agresivnim nastupom ultranacionalizma stvara privid da govori u ime svih.
Realno gledano, mnogo je veći procent hrvatskog življa, koji u strahu od radikalnije manjine, šuti svoju odanost državi BiH, a koju jasno izražavaju spomenute perjanice iz domena biznisa, kulture, javnog djelovanja te što je iznimno važno religijskih institucija, a koje predvođene povijesnom odanošću Franjevaca Bosni i Hercegovini, kontinuirano vjekovima svjedoče pripadnost Hrvata ovoj zajedničkoj državi.
Očito je dakle, kako je plan onih koji žele srušiti BiH, sadržan u inicijativi narušavanja prava Hrvata na legitimno predstavljanje, kako bi se otuđili od BiH, kako bi se ugasila povijesna spona, te kako bi se neutralizirao utjecaj probosanski orijentirane bosanskohercegovačke hrvatske elite.
Očito je kako u realizaciji tog plana prednjače Bošnjaci, navijajući za narušavanje tog prava, podržavajući narušavanje tog prava i potencirajući ideju o građanskom društvu na uštrb tog prava.
Zasigurno da se Bošnjaci ne bi odrekli svog prava na nacionalno predstavljanje da nisu sigurni u svoju brojčanu dominaciju.
Očito je kako tu priču u djelo pretaču politički subjekti na čelu sa SDA i satelitskim Trojancem u građanskoj obleki.
Očito je kako su svojim spinovanjem, optužbama za izdaju, podmetanjem poluistina i neistina, te snažnim marketingom na društvenim mrežama i dominantnim medijima uspjeli zastrašiti vladajuću Trojku, kako ista ne bi ostvarila napredak u razrješenju PLHP-a, zbog evidentnog gubitka simpatija glasača nahuškanih kontra PLHP, zadojenih strahom, nacionalnom netrpeljivošću te uvjerenjem u neispravnost svih drugih, uz svestranu vlastitu svetost.
Na posljetku dolazimo uvijek do istog zaključka, koji iznimno iritira prosječnog Bošnjaka, a to je da su oni koji se najglasnije deklarišu zaštitnicima njihovih interesa, upravo ti koji najpredanije nanose štetu tim interesima, boreći se umjesto za državu, isključivo za svoje interese i zastupajući agendu iz, pod pepelom naše budućnosti, davno zakopane Deklaracije.
Da li ćemo ikada izrasti u politički subjekt, koji je u stanju objediniti prošlost, sadašnjost i viziju perspektivne budućnosti, ovisi možda ponajviše od naše spremnosti da uvidimo kako PLHP nije hrvatsko već naše pitanje!
