Dženan Skelić: (III dio) Priča o krmku i medvjedu

Prije 2 sedmice

Probudio se pred zoru, dok su još uvijek sjene bunile očinji vid, poigravajući se maštom posmatrača, siluetama, igrom kontrasta, nedostatkom boje što stapa nejasne slike u fantastičnu formu, koju oživi poneki prijeteći zvuk.

Učini mu se kako je nešto promaklo tik kraj njega, kao da ga je okrznuo nečiji dah, al ne kakve osobe već nečeg moćnijeg, strašnijeg i jačeg, uzvišenog u svojoj nedorečenosti. No nije osjetio nikakav strah. Ništa u njemu nije zaigralo zebnjom, već je kresnulo znatiželje plam, pa on skoči hitro na noge i poput nerasta šireći nozdrve pojuri za tragom mirisa što mu je uzeo san. Trčao je tako, bez cilja, ka rađanju jutra, u susret suncu i blještavilu boja, očekujući da će svjetlost od tmine ukrasti nevidljivi lik.

I zbilja, u trenu kad izbiše svjetlosne fuge kroz krošnje hrastovine, okrznuše svojim svjedočenjem pred njim šumskoga duha, na dvije noge uspravljenog vepra, ka gustoj hladovini i sjeni jureću zvijer. Dječak stade, kao ukopan, zbunjen, zapitan, uz uzdah oduševljenja, preplavljen trenutkom u kojem se dodiruju dva svijeta. Učini se kao da je i duh stao, kao da su se veprovske oči utisnule u njega, umile ga toplinom majčinske ljubavi, a onda sve nestade i namjesto čuda ostade samo obična šuma.

Tjeskoba u njemu, sijana godinama, pomiješa se sa nemirom, pokrećući buru, erupciju nejasnih žudnji i želja, suprotstavljenih htijenja i osjećaja, sa jedne strane da tu pripada, a sa druge da od tog otkrivenog sebe. što dalje pobjeći mora. Po prvi puta u njemu su se susreli čovjek i vepar, svjesni postojanja onog drugoga. Srce je pripadalo zvijeri a um insanu, a jedan sa drugim, u tom neiskustvu mladosti, nisu znali suživjeti. Da su dali jedno drugome priliku, možda bi kroz to prihvatanje rasli, ali prihvatanja ne pišu tako dobre priče, te dječak poče bježati od šume, od slutnji o svojoj prirodi, od samoga sebe. Bjesomučno jureći tutnjao je prema selu, zaustavivši se tek pred kućnim pragom, mada je i kroz njega želio proći, smao da je mogao, pa da nastavi dalje, što dalje, od te šume, od prokletog sela, dječurlije i njihova smijeha, mračnog lika svoga oca i majčinog pogleda što uvijek bježi sve dalje od susretanja.

Od tada nije išao u šumu osim kada je morao, ali i tada je gledao, da ne ide sam. Dohvatio se knjige, u nadi da će ga poslati na škole u grad. U školi je vidio priliku za bijeg. Zvijer će ostaviti ovdje. Tu joj je mjesto. Nek krepa na proplanku gledajući za njim. Postat će čovjek. Svoj čovjek. Domuza će ostaviti šumi, preživjet će čovjek, pa makar zauvijek ostao samo ucviljeni.

Vrijeme je prolazilo, nizala su se godišnja doba, bližio se trenutak odluke.

-Mali ti dobro uči. Treba li bi ga poslati na školanje u grad. Svi bi pripomogli. Znaš da je red na vaše ime, da neko od vaših bude poslan u svijet.- govorio je starina, ispred seoskog vijeća, misleći na Domuza.

U selu je bio adet, da se na škole ispred sela pošalje u svakoj generaciji u učenju ponajbolje dijete, o trošku cijeloga sela, vodeći računa, da se pri tome poštuje i neki korektiv, koji bi svaku od porodičnih loza vremenom doveo na red.

Pod djetetom su se naravno podrazumijevala samo muška djeca, jer žensku nisu davali u školu, kako ih ne bi iskvarilo znanje, pa da ne opamete i postanu loše supruge, jer kako su stari prenosili, u znanju vreba i šejtan, a žensko ne zna izići na kraj sa šejtanom, već se očas prepusti razmišljanjima i pitanjima, pa ne lezi vraže, tako zabrazdi i zanese se u stvarima, koje vode u grijeh, prkos i neposluh, pogotovo spram čojka, a ko bi trpio neposlušnu ženu.

Čuvši, da bi se možda mogli napokon riješiti tegobnog prisustva tog tegobnog djeteta i obaveze i sjećanja na kojima ta obaveza počiva, ozari se lice i majke mu i oca. Svak bi pomislio namah da je ta radost porad prilike da im sin uspije u životu i ostvari bolji život, kakav oni nisu imali, no oni su, ai dječak s njima, dobro znali, da je ta sreća, ta vedrina lica, ona ista što sijevne u oku tovara, kad mu skinu samar sa umornih leđa i otpuste remen pa izvade metalne žvale. Znao je Domuz prirodu tog radovanja, al bilo mu je zbog nje svejedno, dok mu je srce poigravalo pod udarima putničke groznice pokrenute naslućenim odlaskom. Odlazak. To je sve čemu se godinama nadao. Samo što dalje od svih, a od sela ponajprije.

Komentari

Your email address will not be published.