Treći put u životu brusim prostorne i kreativne kapacitete očinskog intelekta slažući svakodnevno LEGO kockice u bezbrojne varijante, kombinirajući gotovo ništa u gotovo pa nešto, mameći osmjeh najmlađe, za granapa rođene princeze. Kockicu po kockicu, nastaje svijet iz mašte, nekada savršen, a nekada samo savršeno viđen dječjim očima punim nade i očekivanja.
Te oči, mog djeteta, podsjećaju me na poglede pune nade, što sam ih susretao tik poslije rata, što su sjajile oduševljenjem, uzbuđenjem u susretanju sa novim svijetom, sa plimom prilika, boljim vremenima, što ih donosi oluja promjena. Od tada do danas, tih 60 milijardi sekundi, kao zrno po zrno iz pješčanog sata, curila je, topila se u močvari društvenog nemorala, neiskvarena vjera malog čovjeka u postojanje pravde, Božije milosti za njega, beznačajnog, malog, nebitnog, za njega smjernog i tihog, za zrno prašine zarobljeno u vrtlogu kozmičkog postojanja.
Gasio se taj sjaj, u oku naroda, sa svakom novom godinom, sa svakim novim izbornim ciklusom, sa svakom propalom međunarodnom intervencijom, sa lažnim obećanjima europske zajednice, iluzionističkim trikovima američke administracije, korumpiranošću bjelosvjetske diplomacije, lažnim obećanjima i niskim strastima Visokog Predstavnika.
Lijepo je kada čovjek pronađe Boga, ali nije dobro ako mu je samo Bog preostao, a to se desilo našem narodu, bačenom u ralje dejtonske nemani i poganih feudalnih demokrata materijaliziranih sa izbornih plakata jednoobraznih višestranačkih politika!
Sa svih strana sustizala nas je jeka, kuloarskih i minderskih narativa, o nepostojanju države, o motivima podjela, o neminovnostima razgraničenja, sabijanja i zatvaranja u torove etno-nacional-religijske prakse, što će nas sačuvati od prijetnje prodirućeg drugog.
Vremenom, sve nam je postalo važnije od države, i nacija i vjera i politika i mitologija i crkva i kapa i šubara i grb i zastava i sjećanje i laž, ispričana kao istina za uske krugove sljedbenika, i gumno i govno i inat i princip i čast, kao da bilo šta od toga može opstati bez te države.
Kao da nismo najskuplju cijenu za tu državu već platili, nastavljamo se oko nje potkusurivati, u zaborav gurajući istinu, slabeći, gubeći sami sebe, revidirajući prošlost revidiranim sjećanjima, kako ovdje potpisani u pjesmi kaže: “Svu su povijest skrojile bajke/ U njima tupi i oštri predmeti jednako režu/ jer ne reže sječivo već metafore/ Kad pojedeš srce iz grudi neprijatelja/ ukradeš hrabrost čitavog plemena.” (“Rađanje historije”; Sjeme, str. 93.).
Snaga jednog naroda je u istini, koju pamti i prenosi, jer laži se vremenom rune, gube detalje i popunjavaju praznine izmišljenim elementima, dok je istina uvijek ista, nepromijenjena, grubo isklesana u mramoru i čista, kao planinski izvor na kojem nastaje divlja rijeka.
Te vode na izvorima decenijama mute oni što im je sve važnije od države, a od svega toga im je opet mnogo važniji njihov interes iz kojeg sve što rade, tako zdušno i predano čine. A mi smo ih pustili i još im aplaudiramo i za njih navijamo, a bome im i pomažemo, kad god se ukaže potreba i prilika.
Tri decenije ništa nismo učinili vrijedno spomena, niti jednu građevinu ostavili za pokoljenja što dolaze, za generacije čiji smo korijen u ovaj mulj i blato posadili. Nema niti jedne zadužbine vrijedne spomena, ni mosta, ni škole, ni bolnice, ni izletišta, niti bilo kakvog javnog dobra ili strukture od javnog interesa. Autoput niče brzinom od pet, šest kilometara godišnje, evo već dvije decenije, jer svake godine treba na njemu ukrasti desetine miliona, a ako ga dovrše, nema više te džabne muže.
Mi ni od LEGO kockica ne bi znali državu napraviti!
Od izdaje u Dejtonu do danas, evo tri decenije, sve se upelo, uključujući svakog od nas u ovoj državi, da se ova država, bačena na koljena, dokrajči, al ne da se taj ludi projekat do kraja dovesti.
Jučer je moja malena u igri LEGO kockama, napravila “policijsku kuću i zatvor” u njoj. Pomislih, eto možda je to put do države, “od zatvora do zvijezda”. Kad država šalje u zatvor one što je napadaju, tad dokazuje svoje postojanje. Kad ih ostavlja na slobodi ili pušta iz zatvora, tada samu sebe urušava, kao što je sebe takvim pogrešnim odlukama urušila Jugoslavija.
U svijetu mome i moje kćerkice, ima LEGO zatvor za one što ruše našu LEGO državu. Ima li u ovoj državi zatvor za one što ruše državu?
Ima li u historiji ove države mjesta za istinu o izdaji države, na čijim će se stranicama naći imena svih onih izdajnika, što su radili za neke druge ideje, interese, želje, ideale, kojima je važnija bila fildžan država muslimana od građanske republike, kojima je bila važnija vlast od kažnjavanja zločina nad narodom i državom, pa su odbacili priliku revizije presude o genocidu, kojima je bilo važnije držati pod kontrolom šverc, krijumčarenje, trgovinske monopole i tenderske pljačke, nego sačuvati državu?
Ima li u ovome našem svijetu zatvor za one što negiraju državu, njene institucije, sudske presude, njeno pravo i pravdu, njene odluke, njenu imovinu, njenu teritoriju, njene granice, njenu vojsku, zastavu i praznike?
U LEGO svijetu moje kćeri, Dodik bi završio u zatvoru, ili bi se srušio cijeli taj svijet od kocki. Završili bi u njenom zatvoru i mnogi drugi, što su uporno rušili državu tri decenije pod lažnom zastavom bošnjaštva. Ovih potonjih bi bilo ponajviše, jer najstrožiji treba biti prema izdaji iz “svojih” redova. Ona je neoprostiva. Kod Dodika, to i nije izdaja, već projekt drugih interesa i ideologija, a on je više vanjski nego unutarnji neprijatelj.
Ako mislite imati državu, sad je prilika, da pokažete da je zaslužujete.
Pokažite malo hrabrosti da izađete iz zone komfora, pa osudite i zatvorite Dodika, ali odmah počnite hapsiti i glavne krivce za rušenje države, naše “šatro dobre Bošnjane”, bez kojih tog Dodika i njemu sličnih ne bi bilo nakon trideset godina, da ih nije održavala bošnjačka izdajnička bolumenta, kojoj je sve bilo preče od države, i vjera i nacija i džamija i lažna turska i iranska bratija i prije svega beskrajna suma ličnih i porodičnih interesa!
Ako ne, evo vam LEGO, pa od njega pravite svoje lažne svjetove!
A ti narode, ako ne srušiš sudstvo, nakon što oslobodi Dodika, ili ne pohapsi bošnjačke dodike, e onda ti narode, državu niti ne zaslužuješ.
