Uskoro se nagovještaj tog odlaska počeo ozbiljavati, dobijati jasne konture, mjesto, način, datum, komad po komad slagalice stapali su se u veliku sliku djetetovog spasa. Da, spasa, jer šta je drugo nego spas, odmaći se od plamena osude, bez krivnje, što ono malo duše prži, od čeličnog stiska škripa loše sudbine u koji su ti udovi uhvaćeni, od nemilosrdnog deranja kože pogledima mržnje, od težine nedodira roditeljskog za čijom rukom i cjelovom žudiš. Bio je svima teret a spoznaja o tome, učinila ga je teretom i samome sebi.
Ići će u grad da završi više razrede osnovne škole, a onda i nekakvu srednju, možda zanat, a ako bude dobar i gimnaziju, pa ko zna samo je nebo granica. Znao je samo jedno, kako god bilo nikada neće pristati na to da se nazad vrati.

Đački Dom bio je gotovo ruševna zgradica, vjerovatno iz vremena austro-ugarske uprave nad kakanjskim rudnicima, trošne fasade, nakrivljene stolarije, koja se pomakla pod silinom jednog od gorskih udara, pa je stvarala dojam kao da zgrada odlazi u smjeru kontra prozorima i ulaznim vratima, a ulaz je bio sa rešetkama, koje su se zaključavale sa prvim mrakom, da ne bi šta ušlo ili izašlo bez plana, pa iako odstupajući bojom od rešetki na prozorima prizemlja, ta rešetskasta priroda objekta, ostavljala je dojam utvrde i nekakvog reda.
Asfalt i beton ispred zgrade, dojmio se dječaka, više nego bilo koja struktura, što se nad njegovom malenom glavicom nadnosila. Taj jednobojni čilim pod njegovim nogama, gotovo savršeno ravan, ponegdje prošaran kockama iz prethodnog vakta zatečene kaldrme, na njega je djelovao hipnotički, gaseći sav nemir, što ga je nosio u ranjenom srcu. Znao je da je tu siguran, napokon siguran od vlastite prirode, od tereta slućena prokletstva, od nedostatka ljubavi, što ih je prekrila daljina. Mada se radilo o jedva nekih tridesetak kilometara, zbog lošeg puta i još lošijeg prijevoza, od sela ga je odvajala vječnost.
-Svu šumu treba posjeć. Svako drvo. Pa svuda beton udarit.- mislio je dječak u susretanju sa prvim elementima onoga što je smatrao gradom, nesvjestan da grad ne čini ni beton, ni zgrada ni trotoar, da on nije maketa naselja izrađena u punoj veličini, sa pratećom infrastrukturom, već način mišljenja i osjećanja urbanog pulsa, fleksibilna i tolerantna slika svijeta, otvorena na različitost, drugojačijost, avanturu i izazove.
U njemu je pokušaj nastanka grada, kojemu je svjedočio očima djeteta, stvorio iluziju urbanog, koje je rigidno, isključivo, jednobojno. Nije problem u mentalnom sklopu seoskog čovjeka pri susretanju sa urbanim bićem ili samom idejom grada, već u potrebi da se to iskustvo pojednostavi i namah proguta u jednom dahu, da se preko noći postane ono što je zamislio da se od njega očekuje, pa onda kada taj proces ne ide, kulja frustracija i pretvara se u otpor, nesuvislu želju da se grad prilagodi njemu, a ne obratno.
Pored pečata sela, Domuz je u sebi nosio i bilig šume, a bježeći od to dvoje, sve im je više, nesvjesno jurio u susret, trpajući ih duboko u temelje svega što će postajati., čineći ih nevidljivim i neprepoznatljivim samome sebi, a tako evidentnim svima drugima.
Na ulazu u dom ga dočeka dežurni.
-Ja sam Muriz. Ti si sigurno Domuz. Upravnik te čeka. Hajde za mnom.- raspjevanim glasom mu se obraćao plavooki dječak, punijeg stasa, blago feminiziranih pokreta i naracije, asocirajući, tom svojom korpulentnom pojavom uz tanani glasić i umilni pokret, praćen blagom naznakom histerije u svojoj završnici, na grandiozne pojave carskih eunuha sa dvorova Instambula.
Domuz ga je pratio ćutke, bez tona, sramežljivo, svjestan potencijalne opasnosti što vreba unutar svakog nepoznatog svijeta, pa bio to i dom za smještaj đaka. Penjući se stepenicama Muriz je trabunjao o nekakvim pravilima, rasporedima i obavezama, njišući bokovima ispred Domuzovog nosa na tim strmim basamacima, što su se vukli sve do upravnikove kancelarije u potkrovlju. Muriz se okrete pred vratima, poput olovnog vojnika, samo na petama,, kao da mu je sva ta široka masa, što je ispunjavala svaki milimetar stubišta, odlepršala sa posljednjim korakom njegove misije.
-Evo tu smo. Pokucaj, pa uđi, ali tek kada čuješ upravnika da je rekao: “Slobodno!”. Jesi razumio. Kad kod njega završiš siđi dole. Čekat ću te sa posteljinom, da te odvedem do tvog kreveta. Ja sam dežurni cijelu noć. Hajde sad pokucaj, pa se vidimo.- i dalje je pjevušio Muki, lebdeći poput duha u silaznoj putanji.
Domuz je stajao pred vratima, kao skamenjen, u grču, nespreman da se odvaži na susret sa upravnikom. Upravnik. Zvučalo je to kao izuzetno važna osoba. Najvažnija osoba, koju je ranije sreo bio je šumar, a i on se pokazao kao definitivni i neupitni višak važnosti za njegova tanana čula. Iritirala ga je bilo kakva relacija moći u kojoj bi mogao biti ugrožen, kao slabiji, ili podređen iz nekog drugog razloga. Najradije bi odavde odmah pobjegao, ali znao je da mora izdržati. Ovo je njegova karta za uspjeh, daleko od svih, koji su ga prezreli.
Pokuca, a onda na resko “Naprijed!”, što je doprlo sa druge strane, bojažljivo pritisnu kvaku, gurnu vrata i zakorači u sobu oblivenu prigušenom svjetlošću sa crvenkastim tonom što je dopirala iz lampe prekrivene abažurom sa dugim resama i malenim otvorima u obliku srdašaca. Možda je upravnik žena, proleti mu na pola kroz misli. Ta se ideja uruši u sudaru sa likm brkatog osmjeha, što mu se cerio sa drugog kraja prostorije, iza hrastovog radnog stola.
-Hajde mali ne boj se. Dođi. Sjedi na stolicu. Niko ovdje ne ujeda. Hajde, hajde, nemamo vječnost na raspolaganju. Ide vrijeme leganja.- cijedili su polu- stisnuti zubi, ispod razigranih brkova.
Šutke, Domuz sjede.