Dženan Skelić: Kad kažu da te ne vole

Prije 1 mjesec

Svaka sličnost sa prepoznatljivim stvarnim likovima, sa mnom lično i spomenutim udrugama, kružocima ili naslućenim institucijama, koje sebe nalaze prozvanima, namjerna je i zlonamjerna, te sročena sa namjerom kritike i ukazivanja na štetnost njihovih praksi i postojanja. Oni koji nisu spomenuti, ne znači da se na njih ovo pisanje ne odnosi.

Imao sam tu sreću, da kao dijete upoznam oba svoja djeda. Kroz njih si mogao orisati čitav svijet real- socijalizma, sa svim njegovim apsurdima uronjenim u tminu teških i zloslutnih iluzija, ali i široku paletu susretanja nepomirljivih svjetova u čaroliji nemogućeg suživota. Jedan je bio mlado- musliman, a drugi partizan. Oba su bili vjernici , muslimani. Prvi krut i isključiv u primjeni životnih pravila, a drugi životan u fleksibilnosti postojanja ideje i materije u prostoru sraza vjerskog i sekularnog.

Moj partizanski djed, bio je nosilac spomenice 43. jer, kako je znao reći niko nije ostao živ da mu bude svjedok da je od 41. u partizanima. Sa druge strane, često je govorio, kako su četnici pak imali puno svjedoka da su od 41. bili u šumi, a ono što je oko oznaka na šubarama bilo neslaganja, dokinuto je proklamovanim mišljenjem partije i komiteta, koje je kokarde pretvorilo u petokrake. Tako sam na primjeru moga djeda vrlo rano spoznao, da uvijek postoje oni, koji u pravome trenutku promjenom kape, u novom svijetu vrijednosti, zauzmu prave pozicije.

Od tada, zbog mog djeda, mrzio sam te “mudre” i “sposobne”, uvijek “podobne”.

Schicksalspsychologie, njemački pravac u psihologiji 40-tih godina prošlog stoljeća, čiji pokretač je bio Leopold Szondi, tokove i događaje iz biografije pojedinca vidi kao sudbinsku posljedicu djelovanja obiteljskog nesvjesnog, te tragom te ideje, lako se može razumjeti, kontinuitet sudbinskih ishoda u društvenim relacijama, prenešenih sa mojih djedova na mene.

U vremenu vladavine komunista, odbio sam biti član komunističke omladine i prateću ponudu da idem u ljetnu političku školu u Kumrovcu, te su mi pozivani roditelji na razgovor, a mene su u nekoliko navrata slali pedagogu, da bi se razjasnili i rasvijetlili moji motivi i pobude, koje su vodile ka takvoj društvenoj blasfemiji.

Bio sam jedan od organizatora studentskih protesta 91. u Sarajevu, te suorganizator mirovnog protesta u vidu umjetničkog performansa pod nazivom “Modra rijeka” što ga je nas par studenata pokrenulo, osmislilo i realiziralo u suradnji sa “Centrom za mir”. Zagovarao sam tada kao mladić prava nacionalnih i vjerskih sloboda, te demokratsku i višestranačku društvenu zbilju. U vrijeme socijalista nisam bio socijalista.

Nakon rata, tih socijalista gotovo da više niti nema. Na pozicijama moći su neki narodnjaci raznih profila, nacionalna desnica blagog ili žestokog ekstrema, sa svojim ratnohuškačkim, za prošlost i budućnost svezanim retorikama, nerazumna, od stvarnosti i sadašnjosti odvojena psihotična masa ego- manijaka, usmjerenih isključivo na svoje lične interese i zadovoljenje patološke žudnje i želje za moći. U velikoj mjeri, oni su zauzeli porte i onih partija što nose predznak socijalista.

Od kada smo se sreli, protiv njih sam svim svojim bićem, jednako strastveno, kao i što su i oni protiv mene i bilo čega drugog kosmopolitskog i drugojačijeg, opšteg, bez dresa, grbova, zastava, ukratko, običnog, ljudskog. Kulminacija našeg sučeljavanja odvijala se 2014, kada sam se našao na čelu socijalnih protesta i još jednom odabrao stranu slabijeg, iako nisam, društvenim žrijebom, na toj strani pripadao.

Analizirajući zbilju kojoj dopadoh, ljude oko mene, njihove pozicije, statuse, društvene transformacije i vrijednosne, ideološke i s njima povezane pozicijske rokade, više je nego očito, kako su oni, što su u socijalizmu bili gorljivi “komunisti” i “ateisti”, u “novoj demokraciji” izrasli u predane i skrušene hadžije, prvo-saffovske uzdanice, telale, promotore i branitelje vjere. Od predsjednika socijalističke omladine do predsjednika nacionalnih kulturnih kružoka doveo ih je jedan korak više, nego ga moralna osoba može podnijeti bez izlaganja nezaustavljivom nagonu povraćanja.

Ta njihova sklonost fluidnom pretakanju, karakterna fleksibilnost i moralno- etička neodređenost, nisu imenovane kao primitivni atavizmi evolucijski nedovršenog čovjeka, već kao iznimni primjeri sposobnosti, životne adaptabilnosti i realističnog duha svakodnevice. Tako su oni prije i njima srodni, od vlasti u jednom , postali vlast u drugom svijetu, vremenu i postojanju, a ja iz opozicije u novu opoziciju, uvijek nasuprot njih, označen i odbačen.

Kada si kontra vlasti, tada si protiv prevladavajućeg društvenog diskursa, u poziciji si samo-izolirane jedinke, kontraša suprotstavljenog krdu, koje ga svakako, kao takvog ekstremnog čudaka, više niti ne želi. Stoga sa svakim svojim istupom, postaješ sve mrskiji puku, što glasa za tu lošu vlast, a nju je birala i bira apsolutna većina, da se ne lažemo. Tako postaješ sve omraženija ličnost ne samo na javnoj sceni, već i u intimnim prostorima mahalskih prolaza i polu-osvjetljenih haustora, slučajnih i nevažnih trotoarskih mimoilaženja.

Niko ne želi da pripadaš u red “naših”, pa ma koliko se upinjao u svojoj težnji da se kolektivno identificiraš, ta tvoja zrcaljenja u masi, odbijaju se o granice njene semiosfere, ne priznajući identičnost unutarnjih sadržaja, kao dostatnu vrijednost grupnog poistovjećivanja.

Na posljetku, izvjesnim je kako ta jednoznačna masa, svaki oblik kritičke svijesti , doživljava kao prijetnju, ugrozu, što narušava harmoniju u trans zapale individualne svijesti, uronjene u odricanje od bilo kakvog oblika obaveze i odgovornosti za vlastita (ne)postupanja. Tako i prostori, kojima prema prirodi svoga djelovanja, govora, pisanja, mišljenja i vjerovanja apriori pripadaš, ostaju za tebe zatvoreni, jer svojim buntovnim duhom, bivaš podsjetnikom njihove inertnosti i kukavičluka što tavori na statičkom naboju kuloarskih rasprava, besmislenih, od prakse odvojenih, zaključaka, beskrajnih “okruglih stolova” i teorijskih piskaranja, svedenih na preglede tuđih mišljenja i teorijskih rasprava.

Na kraju, kada bezuspješno pokušavaš uči u krugove, kojima referentno pripadaš i u kojima niko nema prava niti osnova da kaže da tebi u njima nije mjesto, poput Društva pisaca ili Pena, shvatiš, da u ovome društvu nakaradnosti, sve što bi trebalo da ga liječi i spašava, dodatno produbljuje njegovu patologiju i vodi još dubljem kolektivnom zastranjivanju. Ta društva pisaca, intelektualni kružoci, beskrajni niz originalnih i preko Temu-a naručenih akademija umjetnosti i/ili nauka, samodovoljne su i samodopadljive i samohvaleće i samouzdižuće i samopromovirajuće i na koncu čak i samoprozvane, grubo od stvarnosti i stvaralačke i intelektualne perspektive udaljene, zatvorene semiosfere, koje poput tajnih društava počivaju na preporuci kao primarnom i jedinom kriteriju, koji omogućava ulazak u krug posvećenih. Zorno to pokazuje činjenica, da je veliki Sidran tek pred smrt postao članom Pen-a, pored ogromnog broja anonimusa, koji njime vladaju.

Spoznaš, kako si decenijama “bacao bisere pred svinje” i da svijet idealnotipskih univerzalija kojima si težio, ne znači ništa u očima onih, koji o njemu pišu i javno govore. Uvidiš, kako njihov svijet i nije tvoj svijet i da tebi tu, u takvom brlogu, nije niti mjesto. Pisca i intelektualca ne čini pripadnost nekom ekskluzivnom klubu, već njegovo stvaralaštvo, teorija i praksa njegovog intimnog i javnog pripovijedanja i zalaganja. Kakav je to Pen, kojem član nije Ugo Vlaisavljević, jedan od rijetkih intelektualaca u nas. Kakva je to Akademija nauka u kojoj sjede neki ljudi, čija je ideologija rasistička?

Uvidiš, kako je njihova maksima bliska onoj, da ne činiš ono što svećenik čini, već ono što on govori, a nakon te spoznaje zapitaš se i zamisliš duboko nad mogućnošću da si ti ipak jedna “velika budala”, jer za ideale. zna se, ginu budale, a i svako vrijeme, očito ima, neke nove, četnike, koji samo promjene kape i šubare i nađu svjedoke, za svoje lažne biografije.

Komentari

Your email address will not be published.