Neke stvari ne možeš izmisliti, niti možeš učiniti da izgledaju kao da su oduvijek bile tu, a neke su jednostavno i prirodno stopljene sa svijetom, kojem pripadaju, na takav način, kao da su utkane u njegovu suštinu, kao da su upravo srž njegovog postojanja. Svaki grad ima svoja posebna mjesta, na kojima se susreću sudbine ljudi, na kojima u zraku vise njihove životne priče, njihova mladost, snovi, sjećanja. Nekada su to aleje, nekada šetališta uz rijeku ili klupe nanizane pod krošnjama gradskog parka, ili neki slijepi ćošak na raskrsnici pokraj neke “prkos kuće” ili kultna bašća il kafana, bircuz u tijesnom podrumu, što je zagrlio najbolje dane gradskih boema, ili kafe u kojem se generacijama okupljala mladost.
Stari Sat je takvo zeničko mjesto, koje je decenijama sabiralo najljepšu, životnim nektarom zadojenu mladost što poseže za kreacijom, za bitom što mravinja pod kožom dozivajući odu radosti, katarze u susretanju beskonačnih nada i vjere u budućnost.
Bio je to Stari Sat decenijama, a onda je zamro, postao tijesan duhu promjene, škrt između zidova mašte, prazan i bezličan, opsjednut demonima vremena za kojim je jurio, a koji su pričali bajku o pravom trenutku, negdje drugo i nekad posije, a ne ovdje i sada.
Tako je mladost napustila Sat. U njemu su se počeli okupljati kafanski mudraci, pijane glave, nadobudni probisvijeti koji u ogledalu vide svoje Holivudske replike, namjesto oronulih ruševina propalog i u vjetar bačenog postojanja.
Tako je ćošak grada gdje je vrijeme “znalo stat”, postao džep u “prostor-vremenu”, na čijim stjenkama se odmotava uvijek isti film, sa istim igrokazima, gotovo neraspoznatljivim likovima i scenarijem u kojem se teško moglo razlučiti koji je čiji tekst.
Nekada se dolazilo, jer je tu bila prava gradska raja, kulturna, čaršijska, jer je sve mirisalo na urbani štih, da bi nenajavljeno, tom vrteškom euforije, umjesto mirisa, zavladao vonj, što se isparava iz znoja tijela na čijim glavama je iskružen stvarni lik i zalijepljena slika dekadentnog društva na koncu propadanja.
Pomiren s time, da sve ima svoj život, što kreće od nastanka i teče po nekoj zamišljenoj brojanici do svoga neminovnog kraja, pa tako i kultno mjesto jednog nikada potpuno dorečenoga grada, zbunjen ostadoh prošloga četvrtka, kao zatečeni i pometen svjedok urbanog feniksa, što se diže iz pepela Staroga Sata.
Kroz pore Staroga Sata, u četvrtak od sumraka do gotovo pola noći, Zenica je zazivala stara dobra vremena. Na podiju je Harun Serdarević Nune dao glas svim mirisima prošlosti, na koju se vrati svaka od godina ili vina pijana zenička duša, rasuta dalekim beskrajima svijeta. Njegova muzika kao da je došla da probudi duhove Novoga Vala što su umrli pod paljbom primitivizma i nasilja devedesetih, svega onoga tako stranog stvaralaštvu djece “svjetskoga bola” na koje je NUne podsjetio ne toliko svojim likom, koliko energijom koju je emitirao u publiku oko sebe. Kako je bilo lako zatvoriti oči i doživjeti unutarnje slike na kojima se pozornica porađa sjenama Mladenovića, Rundeka, Džonija i drugih “zlatnih dječaka”. Nije on pjevao da ga slušaju, nego da ga osjete i davao je svemu dio sebe, svakoj melodiji neku sitnu ali snažnu improvizaciju, lični pečat svakom tuđem djelu. A oni, osjetili su.
Svaka nota, svaki prijelaz, svaka improvizacija bila je kao pogled u retrovizor nečijeg djetinjstva, mladosti jedne izgubljene generacije, koju su ti klinici osjećali svojom, srodnom, bliskom, emocijom tuđe prošlosti utkane u stjenke njihove budućnosti. Kao da su se svi trenuci prošlih spojili u tu njihovu, jednu, jedinu noć. I raja, ona ista raja kao nekada prije 30 godina, sasvim drugačija, kao rimejk filma, koji vrijedi pogledati u novom ruhu – bila je tu.
Nije to bio mini koncert, već povratak. Kao povratak Otpisanih. Kao da su oni, ta nova generacija tinejdžera, nastavili tačno tamo gdje smo mi stali, zaustavljeni rampom, skretnicom na raskršću normalnog života u pakao, kada su naše saonice umjesto haskija povukli “psi rata”.
Sat nije u tom trenutku više bio samo mjesto okupljanja. Sat se pretočio u osjećaj bezvremenskog postojanja.
Pomislih, raja se opet okuplja. Mlada, gradska, kulturna, urbana, mladost što slavi život, nakon tolikih generacija koje su se molile isključivo smrti.
Zenica je sinoć disala, nakon tri decenije apneje?