Ko je i kakav je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najbolje znaju oni, koji su mu u ovih 12 godina, neprikosnovene vladavine, bili suprotstavljeni. Da bi ga u potpunosti razumjeli nisu međutim dovoljne samo godine njegovog političkog rubata. Treba u toj analizi zaroniti dublje u prošlost, u periode začetaka Alekse kao homo politicus-a. Bolje upućeni kažu, kako je izrazitu i nezaježljivu želju za moći i spremnost, da je priskrbi bez obzira na način i posljedice po druge, iskazivao još kao gimnazijalac, pri čemu je zaslužio iznimno lošu reputaciju među vršnjacima i postao više nego neomiljen lik.
Uskoro mogućnost zadovoljenja i daljeg razvoja svojih ambicija vidi kroz Šešeljeve radikale kojima se pridružuje, postajući gorljivi promotor velikosrpskog nacionalizma, ratnohuškački telal i glasni, neumoljivi i beskrupulozni pozivatelj na klanje, silovanje i ubijanje, poznat po svojoj skupštinskoj izjavi, u maniru nacističkih SS divizija i ustaških kaznenih bojni, kako za svakog ubijenog Srbina treba ubiti 100 Bošnjaka.
Dugo je Vučko bio poslušni izvršitelj, pratilac, snishodljivi učenik, što upija sve vještine i obrasce neophodne za manipulaciju masama, i što je u prvo vrijeme bilo za njega mnogo važnije, za osvajenje vlasti. Vidjevši da Šešeljev ego i autoritet ne toleriraju i ne omogućavaju napredak, te da će Šešelj radikalima vladati i iz zatvorske jedinice u Hagu, Aleksa mijenja dres i prebacuje se na teren naprednjaka, gdje osjeća mnogo veći komoditet zadovoljavanja svoje ambicije.
Manipulativni manir, koji će u kasnijim decenijama, a posebno posljednjih pet godina često primjenjivati nad medijski hipnotisanim masama, prvi puta očituje u velikom stilu 14. juna 1999. kada u znak protesta zajedno sa drugim kadrovima SRS formalno podnosi ostavku, ali kao “zbog nacionalnih interesa” nastavlja vršiti ministarsku dužnost sve do pada Miloševića 2000. godine.
Napokon, ne više tako mladi, ali zato nikada gladniji moći, Aleksa dolazi u poziciju da raširi krila vlastite ambicije i zadovoljenja svojih aspiracija i želja. Već na poziciji predsjednika Vlade Srbije, mada je suštinski preuzeo vlast već znatno ranije, pokreće nezaustavljivu mašineriju u koju su upregnuta sva njegova iskustva sa medijima, manipuliranjem masama, bezbjednosnim sektorom i nacionalnim strastima što pokreću primitivne narodne mase.
Otpočinje kontinuirana igra u kojoj se smjenjuju uglavnom dva scenarija, prvi u kojem je on sluga naroda, koji se u toj službi žrtvuje bez ostatka, izgarajući u borbi za opšti interes i napredak, a to niko ne vidi i ne cijeni, ali nema veze “zbog nacionalnih interesa” on će istrajati u toj žrtvi, te drugi u kojem je on nevina žrtva napada spoljnih ili unutarnjih narodnih neprijatelja, veleizdajnika i bjelosvjetskih zavjerenika, ali on neće dozvoliti da ga sruše i okupiraju Srbiju, bez obzira koliku žrtvu morao podnijeti. Najčešći model je onaj u kojem se ta dva scenarija kombiniraju, prepliću u nevjerovatno maštovite i često nemoguće strukture, stvarajući bajkoviti svijet prožimanja prijetnje, opasnosti, nade, obećanja, sukoba svjetla i tame u predsjedničkoj režiji, sa šefom države u svim glavnim i sporednim ulogama.
Okružio se pri tome veoma opasnim beskrupuloznim ljudima, koji njegovim padom gube sve i dolaze u opasnost da izgube i slobodu. Ljudi su to koje on u svakom trenu može uništiti “procurjelom” snimkom ili potpisanim aktom, dokumentom, ugovorom kompromitirajućeg sadržaja. Uradio je sve zadaće perfektno, stvarajući kulu moći na čijem je on vrhu i koja postoji samo dok je on gore, tamo gdje jeste.
Odavno je naučio da zadrži pomirljivi ton, hineći dobrotu, ljudskost i toleranciju, uvježbao je recitale, kojima će reći puno a ne izreći ništa, gdje neće obećati nikome iako je petnaest minuta obećavao svima. Istrenirao je javnu pasivnost iza koje su njegove horde u uniformama ili bez njih daleko od očiju javnog mijenja demonstrantima lomile kosti, upadale u domove opozicije ili ih sačekivale po haustorima.
Zna se on primiriti, pružiti ruku i pomirljivi ton pun razumijevanja svojim suparnicima, baš kada treba, a tada i postaje najopasniji, jer će se iza tog njegovog povlačenja vjerovatno desiti neka eskalacija nasilne “narodne volje” njegovih sljedbenika, za koju nije znao, koju nije mogao kontrolirati jedva ju je uspio, mada kasno, svojim autoritetom obuzdati. Kada postane pomirljiv i djeluje da se povlači, tada Vučić postaje najopasniji, tada od psa koji selom laje, postaje vuk koji iz tame i tišine vreba. Ko god misli da je moguće, da on mirnim putem, bez krvoprolića ode sa vlasti, bojim se da grdno griješi.
Milošević je mogao biti srušen zbog svoje mentalne slabosti, sklonosti depresiji i apatiji, što nisu hereditarna opterećenja kakva diktatora Aleksu more. Ne, on je savršeni oblik autokrate, bez mane, kakva bi naštetila njegovoj vladavini. Njegov ogromni ego je dopadljiv običnom čovjeku, pitak, upakovan na takav način da postaje prosječnom čovjeku nevidljiv ili barem nejasan u konačnoj percepciji.
On je “uvijek” sluga sistemu a ne njegov vladar, pa i tada kada govori o svome doprinosu, tada je to samo stoga što je to slika koju jaka Srbija, kojoj služi, šalje u svijet. Nikada on nije žestok kada brani sebe, ali brani sebe bivajući nasuprot tome žestok u izmišljenom prostoru obrane narodnih interesa i interesa otadžbine. Stoga je najnoviji njegov pomirljivi poziv opoziciji, sa beogradskih ulica, znak za uzbunu i kranji oprez.
Manir na kojem je on izgradio diktaturu je manipulativni, prikriveno očiti, u kojem nije bitno što su ga pametni pročitali, sve dok ga nepismeni “puk slijedi”, jer nakon Titove Jugoslavije u kojoj je nepismenost gotovo istrijebljena, izgrađene su mini državice sa polupismenom i nepismenom većinom, zatucanih bogomoljaca, što vise i bale po ikonama i kipovima, puzeći na koljenima i moleći za bolje sutra, kao da ono nije njihova, već Božija obaveza.
U takvim nepismenošću unakaženim zemljama onda nije nikakvo čudo što je prosječna inteligencija ispod 90, jer je ona odraz ne genetske već obrazovne manjkavosti, čiji su nositelji danas većina i dok je njih bit će i raznoraznih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih, malih ili velikih Vučića.