Nije malih tri decenije. To je vremenski raspon za kojega je Titova država nepismenih seljaka i zemljanih puteva izrasla u industrijsku zemlju sa snažnom infrastrukturom, koja je podrazumijevala obavezno prisustvo obrazovnih i zdravstvenih ustanova u gotovo svakoj prčiji i zabiti. Izgradio je taj sistem na temeljima porušene i razvaljene domovine, sretnije i toplije ognjište za sve, sproveo opismenjavanje, pokrenuo proizvodnju i stvorio platformu za budući razvoj u gotovo nemogućim uvjetima.
Mnogi će povikati kako je to bio ekonomski neodrživ sistem. Prezadužen. Osuđen na propast. Međutim, usporedbom zaduženja te države sa minusima iz nje proisteklih državica, lako je uočiti da je višestruko manja bila zaduženost te zajedničke države. Kako vrijeme odmiče sve se istinitijom pokazuje i fraza o tome kako “ovi ne mogu ni redovno okrečiti ono što je Tito uspio izgraditi”.
Za tri decenije nakon rata devedesetih, u Bosni i Hercegovini se nije izgradilo ništa značajno, nije se pokrenula niti jedna ozbiljna fabrika, koja proizvodi nešto konkurentno na domaćem a kamo li na stranom tržištu. Čast rijetkim inovativnim poduzetnicima, koji su pokrenuli neki vid perspektivne proizvodnje u okviru svojih mogućnosti, ali većinom se sve u Bosni i Hercegovini, kada je biznis u pitanju, svodi na trgovinu, od one švercerske, preko one na malo, do one na veliko i tako decenijama.
Pored trgovine, preživljavaju na tržištu i uslužne djelatnosti različitih profila. O proizvodnji ovdje gotovo da nema ni riječi. Proizvodni pogoni, koje susrećemo na terenu, manje više su usmjereni na eksploataciju sirovina ili produkciju poluproizvoda i to sa veoma upitnim nivoom konkurentnosti.
Realno gledano, mi za ove tri decenije nismo uspjeli uspostaviti niti najbanalniji vid proizvodnje kroz poljoprivredu, voćarstvo, stočarstvo. Pored ogromnog resursa pitkih voda i njenih mineralnih inačica, čak niti na tom od Boga datom, besplatnom resursu nismo uspjeli napraviti održivi brend, koji je u stanju da se nametne ovdje ili van granica.
Šume, zato, kao državno dobro, redovno i sistematski krčimo, haračimo i uništavamo, stvarajući klizišta i uništavajući biljni i životinjski fond kao prirodna bogatstva na koja smo samo deklarativno ponosni. Sve što je državno, društveno dobro, razbucali smo za ove tri decenije, otimajući, kradući, mešetareći, krčmeći, jer ono što je “naše” ne da je “svačije” nego nije “ničije”.
Da bi ova pljačka prošla nekažnjeno, neregistrovano, neprimjetno, bez osnova za krivične progone i sankcije, na ključnim mjestima su završili pogrešni ljudi. Nije bilo dovoljno da to budu “njihovi ljudi” kao u Džonijevoj pjesmi, već su morali biti i krajnje nesposobni. Minimum te nesposobnosti ogledao se u tome da vode firmu za koju ne znaju niti pokušavaju saznati niti koju imovinu posjeduje, niti gdje se ta imovina nalazi, niti koliko vrijedi, niti ko je kontrolira ili koristi. Morali su biti dovoljno nesposobni da industrijske gigante upropaste u roku od godinu, dvije, a dovoljno poslušni da ih onda na nekakvim namještenim tenderima rasparčaju interesnim skupinama. Tako smo za ovih tri decenije pokazali, da je jedina stvar za koju smo istinski nadareni otimačina i pljačka.
Ironija poprima mitološka obilježja u našoj snishodljivosti kojom smo te lopove prozvali uspješnim poslovnim ljudima, političkim vođama i vjerskim patronima. Tako su onda Bičakćići, Brankovići, Čengići, Ganići i njima identični ekvivalenti hrvatskih i srpskih korijenja postali genijalni magovi sa poslovnom vizijom i niko nije postavio pitanje odakle i kako su krenuli, već je prihvaćen uobičajeni paket o mitskom bogatstvu njihovih obitelji, koje seže u daleku prošlost i na čijim ramenima se izdigla njihova novo- dobna imperija na rubovima zemlje u tranziciji.
Opšte poznato je da zakon i pravda nemaju mnogu dodirnih tačaka, ali, kada u nekom društvu zakon ne sankcionira nepotizam, kriminal i korupciju, kada tolerira pogodovanje, zatvara oči pred očitim rušenjem države zarad sitnosopstveničkih interesa, onda to više nije pitanje zaštite principa pravednosti, već pitanje opstanka zajednice. Bez zakona o porijeklu imovine i bez propitivanja porijekla imovine unazad tri decenije, ne može se očekivati uspostava države, niti približavanja stvarnim uzusima funkcioniranja EU.
Bez istražno policijsko- tužilačke službe, koja bi se isključivo bavila ovim pitanjima nema stvaranja osjećaja sigurnosti u društvu, a bez tog osjeća sigurnosti odliv mladih postat će nezaustavljiv, jer je sigurnost temeljna potreba svakog živog bića, posebno onog koje planira obitelj.
Takva služba je dugo najavljivani USKOK, ali kako ste mogli upratiti, on se najavljuje kao federalni a ne državni, što ga hendikepira već na samom startu, još u statusu ideje. Međutim i da se formira USKOK na državnom nivou, koga staviti da tamo radi i rukovodi službom, kad je u ovom društvu sve korumpirano i pokvareno. Isti problem će biti i sa federalnim USKOK-om ukoliko se napokon formira pa sa stadija decenijskog maštanja pređe u stadij konkretizacije.
Pa nama se gotovo svi ključni ljudi policijskih službi i pravosuđa spominju u nekim procesima, ili se sluti njihova direktna ili indirektna umiješanost u razne nezakonitosti. Ako i nisu u procesima, onda ih se spominje u kontekstu ekscesa, ispada i afera. Policijski sustav je, kako bolje upućeni kažu, duboko kompromitiran, kao na primjer: prisustvom originalnih policijskih iskaznica dijeljenih osobama, koje nisu službena lica; te uvođenjem “saradnika pokajnika” i doušnika iz kriminalnih krugova u status policijskih službenika, na platnim listama, između ostaloga i bezbjedonosnih službi.
Kako stvoriti efikasnu i ka sprovođenju zakona usmjerenu policijsku agenciju bilo kojeg nivoa, u kontekstu u kojem se decenijama odanost državi, a ne partiji tretira kao negativna profesionalna karakteristika. Kako sprovesti vladavinu zakona u društvu kojim sa ključnih pozicija upravljaju nesposobni ljudi instalirani, kako bi se iz pozadine mogle sprovoditi agende različitih interesnih skupina. Kako bilo šta pomjeriti sa mjesta ukoliko se kontinuirano kvalitetne, neovisne ljude uklanja, bilo namještenim procesima i službenim progonima, bilo procesom decenijske marginalizacije.
Na primjeru nekada jedne od najmoćnijih stranaka u BiH, Saveza za bolju budućnost, najbolje se vidi kako loše kadroviranje, koje preferira poslušnike, sunovrati i najmasovniju skupinu najkvalitetnijih ljudi okupljenih oko iste ideje. Taj isti proces propadanja zbog pogrešnog kadroviranja sustiže i SDA i SDP i druge stranke, a u kontinuitetu urušava i temelje države.
Pitanje je na posljetku, kako nazvati ljude, koji učestvuju u ovim procesima urušavanja države, ako ih nećemo prozvati kao izdajnike. Realno gledano, ovoj državi je manje zla nanio Dodik nego obitelj Izetbegović, jer se od Dodika očekivalo sve ono što je radio, pa su to udarci primljeni na rukavice, dok smo udarce Izetbegovića dočekali spuštenog garda. Koristim ova imena samo kao primjer dugačkog lanca rušitelja. Oni su tek najočitiji, najvidljiviji egzemplari i vjerovatno da u tom nizu ima mnogih, nesmiljeno gorih, za koje mi, obični ljudi, vjerovatno nikada nismo niti čuli.
Ne samo da smo se objesili, već smo na kraju i tu granu na kojoj visimo sasjekli, kako bi se naš kadaver sunovratio u bezdan. A zašto? Pa samo zato, što je čovjeka na ovim prostorima mahom “gladan *urac pravio” i što za tog primitivnog seljaka za kojeg je svaki proces neizvjestan i ovisan o trenutku i sudbinskom određenju, sutra kao dugoročan projekat ne postoji, već ga vodi ideja o tome da “zgrabiš štp se može sada i odmah” jer ko zna šta će biti već na idućim izborima.