Narod smo koji ništa ne poštuje, nema mjere, nema stida niti morala, riječi i obraza. Naravno da sve to tvrdimo kako imamo, no to ništa ne znači, jer neće se zbilja promijeniti samo stoga što je pokušavamo drugačijom prikazati.
Nas i naše vrijednosti ponajbolje oslikava naš odnos prema istinski značajnim ljudima, onima koji su dali doprinos razvoju društva, kulture, nauke i umjetnosti. Naše su zvijezde gotovo u pravilu polu-talentirani mediokriteti, dok istinske veličine gledamo da prezremo, da ih obezvrijedimo i omalovažimo njihov značaj i vrijednost.
Neki će reći kako se o ukusima ne raspravlja, no stvar ukusa nije stvar lične interpretacije već objektivna kategorija sposobnosti ili nesposobnosti da se prepozna, uoči i razumije razlika između šunda i umjetnosti. Nema tu suštinski razlike između sposobnosti razumijevanja same umjetnosti i razumijevanja odnosa i veza među pojavama. Znanstvene činjenice dakle govore, kako je naša nesposobnost da uvidimo razliku između lijepog i ružnog fundamentalno pohranjena u našem mozgu, isto kao što je u njemu pohranjena sposobnost da razumijemo matematički odnos ili ne.
Ta će estetska glupost lako dovesti do toga da muzički uradak Dine Merlina, nekakvog Jale ili Šerifa doživljavate kao vrhunac umjetnosti, a da vam je u potpunosti nejasno zašto su The Beatles najveći bend svih vremena ili šta je to toliko moćno u muzici Wagnera, Bacha, Mozarta, Beethovena…
No nije estetska niti logička nesposobnost uzrokom našeg odnosa prema tkz. zvijezdama koje to ne zaslužuju i ignorantskog odnosa punog nepoštivanja prema onima koji taj status zvijezde istinski zaslužuju.
Ne, mi smo primarno, iz društvenih temelja naštelovani da preziremo istinsku izvrsnost i posebnost, od čega slijedi logičan iskorak ka tome da veličamo, prihvatamo i promoviramo sve ono što je proizvod polovičnog talenta i sposobnosti, a posebno ukoliko iza njih stoji slučaj, incident, bajkovita priča o običnom dječaku, koji je iz ničega, pukim dešavanjem i sa malo sreće i dara postigao nešto.
Tako nam ti polu-talenti bivaju uzori nasuprot izuzetnih, istinski darovitih, jer su nam bliži, jer spadaju u onu kategoriju približnog prosjeka, kojem i mi sami pripadamo, pa ispada, kako smo eto i mi mogli tako, dok smo ih gledali kako po daskama skaču.
Stvarni velikani su nam nedohvatljivi, nedodirljivi, nedostižni, pa nas naša frustracija i kompleksi tjeraju da ih skinemo sa pijedestala među zvijezdama i bacimo u blato i kaljužu pod našim nogama. Nebitno je što nismo dorasli tome da im sudimo, da tumačimo ili vrednujemo njih i njihov život i djelo. Mi ćemo zdušno upeti iz petnih žila u namjeri da ih srozamo i spustimo na niske grane. Pri tome ne treba zaboraviti niti našu beskrajnu drskost što nam otvara prostor rasprava, filozofiranja i “imanja mišljenja” o svemu, a posebno o stvarima o kojima nemamo pojma.
Stoga se usudimo kritikovati i oblajavati selektore i trenere, režisere i glumce, naučnike i edukatore, titulare raznih profila, eksperte za bilo koju oblast uključujući i one toliko egzotične da su nam gotovo svi termini, kojima su definirane, potpuno nepoznati, daleki i strani. Iako nikada nismo dobili “po zvonu”, mi znamo kako je to boksati u profesionalnoj konkurenciji teškaša ili kako i koliko se trebao Džeko vraćati na našu stranu terena, mada smo u životu tek poneki put zaigrali lopte na male.
Znamo sve o svemu, bez da smo imali potrebe zamarati se proučavanjem bilo čega.
Možda najbolji primjer, koji sam svjedočio je trenutak u kojem frizerka, koja me šiša, ne znajući, da sam doktor psiholoških znanosti, ili možda baš stoga što je znala, tvrdi, kako je ona kroz svoj posao postala vrhunski psiholog, koji čita ljude čim ih vidi, a da je sve te svoje spoznaje iz svakodnevne prakse potvrdila i čitajući knjigu o pozitivnom mišljenju. Čovjek u takvim trenucima doista mora da se zapita, kolika je to on budala pa je morao decenijama izučavati psihologiju, da bi dosegao tek djelić te kognitivne moći nastale kroz interakciju šund knjige iz psihologije, populističkog i krajnje neznanstvenog sadržaja u srazu sa vještinom virtuozna baratanja makazama i češljem.
Lijepo to oslikaše TLN u epizodi o profesoru, gostu, ekspertu za kompjutere.
Ta sklonost našeg čovjeka da o svemu ima i još srčanije iznese mišljenje bez ikakvih kočnica prouzrokovanih neznanjem, neupućenošću ili nedostatkom talenta sveprisutna je u svim aspektima našeg svakodnevnog življenja a posebno na društvenim mrežama, gdje joj na žaru i gorljivosti doprinese i relativna ili stvarna anonimnost aktera. Podium je to za fantaziranja i tlapnje eksperata svih vrsta na sve teme, često skrivenih iza lažnih profila za kojima posegnu u ekstazi sukoba mišljenja, a što je češće u sukobu nedostatka znanja kao izvorišta osvjedočenog mišljenja nasuprot činjenicama, koje ne priznaju kao relevantne.
Posebnu mi je, ovih dana, pozornost privikla rasprava oko haljine Mirele Bećirović, na neki način Prve dame u Bošnjaka, kao supruge bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu.
Vatreno se rasplela diskusija ispunjena vrijeđanjem, te, ni za šta krive žene, koja ne bi smjela biti predmetom javnih napada i blaćenja prije svega jer nije politički angažirana, nije politički deklarisana, te ne bi smjela biti metom političkih prepucavanja, jednako kako to ne bi smjela biti niti Izetbegovićeva kći, koja također sa politikom nema veze, ili pak Nikšićev sin i slično. Na žalost, mi smo pogan i nekulturan, krajnje nepristojan narod, spreman na sve i sposoban za svašta, pa i za to da spominjemo žene, djecu, roditelje onih koje želimo uvrijediti i poniziti, iako te obitelji nemaju ni sa čime veze.
No vratimo se na spornu haljinu Prve dame sa koncerta Dine Merlina, neupitnog čarobnjaka iz Šehera.
Rasprave su intenzivno vođene u uvredljivom maniru i tonu, usmjerene prije svega na dvije stavke, nedostatak ukusa u odabiru neprikladnog odjevnog predmeta za koncert, odnosno nedostatak ukusa i stila, te bahatost koja je na teret stavljana zbog navodne cijene te haljine u iznosu od 3.500 Eura.
S obzirom da se u žensku modu ne razumijem, izvan kategorije nekog mog ličnog afiniteta ka estetskom i osjećaja za boje, obratio sam se supruzi sa upitom o toj kombinacji.
Supruga mi pak reče, kako, ti koji komentarišu, nemaju pojma, jer se radi o odjevnoj kombinaciji koja je u skladu sa svim modnim trendovima, da uopšte nije haljina već dvodijelni komplet, te da nije te cijene već je vjerovatno oko 600 BAM, kao izuzetno kvalitetna kopija iz Turske, jer se original može naručiti isključivo direktno kod kreatora, čije ime nisam upamtio, ali do kojeg je izuzetno teško doći.
Eto, kada se informišete, dođete do saznanja, da je Mirela žena sa ukusom, skromna u javnom prostoru, ali izuzetno usmjerena na to da ostavi dobar dojam i pošalje sliku urbanosti, stila i osjećaja za trendove.
Ali koga uopšte briga šta je istina, kad on ima pravo na svoje mišljenje i kad je on sa svojom jedva svršenom školom mjera svih stvari.
Primarna pristojnost, ljudskost i moralnost ne dozvoljavaju panjkanje, olajavanje, vrijeđanje niti ponižavanje osoba, koje nisu na javnim funkcijama ili ne igraju ulogu javnih ličnosti, bez obzira što su članovi obitelji ili porodica javnih ličnosti.
Tužno je da se većina onih koji se ponašaju na takav neprimjeren način, javno deklarira kao vjernici, što je samo čin obezvrjeđivanja i kaljanja vjere. Sramotno je što to vjerske institucije nijemo gledaju i prešutno podržavaju, jer šutnja je saučesništvo, a posebno ne bi smjela biti prisutna kada je evidentan nedostatak lijepog ahlaka kod onih koji se na Allaha pozivaju.
No kakav nam je čarobnjak, takav nam je i Ahlak!