Prije trideset godina je stao rat. Uglavnom, većina stanovnika toga nije svjesna, barem ne na način, da svijest o proteklih tri decenije utiče na njihovu percepciju sadašnjosti i relativne iščekivane budućnosti.
Kao da smo dio bajke o Trnoružici, te uspavani čarolijom tavorimo u protoku vremena. Za razliku od likova iz te bajke, mi postajemo stariji, bolesniji, jadniji i beznadežniji sa svakom prohujalom godinom, sa svakim propuštenim vozom i za njega zakačenim vagonima prilika za pravi, bolji život.
Činjenica je da su se mnogi trznuli iz tog transa pa su sa pasošem i koferima, razgulili preko grane, u sretnije zemlje, ostavljajući iza sebe i šefa i stanicu i perone čekanja na kojima ostali u daljini snenim pogledom tragaju za vozom, što doći neće.
Nigdje ljepše zemlje i luđih ljudi, jer kako drugačije tumačiti spremnost da se potroši život kao zalog tuđeg sna. Da je taj san barem bio poput onog Kingovog sna o svijetu ravnopravnih i slobodnih ljudi, pa bi to bila vizija vrijedna žrtve.
Ne, bio je to san nacionalističke primitivne kopiladi, koja je kroz društvenu promjenu ciljala na pozicije moći, na ustroj u kojem su najviše hijerarhijske pozicije bile rezervirane za njih, njihove srodnike i poltronsku kliku.
Psihologija kaže da je najsnažnija ljubav ona prema samome sebi, no ta fraza gubi istinitost pred svjedočanstvom bosanske zbilje, koja je satkana od apsurda nanošenja štete sebi, samo da bi se opravdala decenijska podrška lažnim nacionalističkim liderima.
Jer decenijama je narod na ovim prostorima birao nacionalizam, ubijeđen da ga samo on može spasiti. Vođen strahom običan čovjek je birao poznati tor, stado, čopor u kojem će biti dio nečeg većeg, te time imati veću šansu da nadvlada stvarnu ili imaginarnu prijetnju koja se nad njim nadvila.
To je prirodna i normalna reakcija, ali nije normalna i prirodna reakcija slijepo slijeđenje onih kolovođa, koje decenijama ne vode nikuda, ne osnažuju taj kolektivitet, ne pokreću napredak, ne proizvode stvarnu vrijednost niti konkretne efekte, već samo i isključivo nude obećanja i laži već odavno izlizana ponavljanjem i neselektivnom upotrebom.
Kada te nemam čemu naučiti, kada ti ne mogu dati novi uvid, drugačiju perspektivu, kada te držim u kontinuiranom obrascu propadanja, prirodno je da mi okreneš leđa, pa ako me i nećeš kazniti onda barem da me konačno počneš ignorirati.
Još ako je pri tome više nego jasno da sam čitavo vrijeme od tog tvog lošeg stanja profitirao, da smo ja i moje horde trošile nemilice živote kolektiviteta u čiji interes se kunemo, dok more običnih ljudi, jedva preživljava, više nalikujući srednjevjekovnoj raji i kmetovima nego slobodnim građanima 21 vijeka, zar je moguće, da ipak i dalje ta masa svoj život koji više niti nema, polaže na oltar tuđih interesa, prinoseći žrtvu bogovima staroga svijeta, kako bi prevarama krunisane utvare ostvarile svoje pokvarene snove.
Država, kao i narod i nacija se brane kroz dva jednostavna principa, princip obrazovanja i princip ekonomije. Za tri decenije nacionalistička mašinerija, SDA u Bošnjaka, HDZ u Hrvata te SDS i SNSD u Srba, je stvorila duboku državu u službi svoje politike i kriminalnih privatizacijskih skupina oko te politike, a da bi mase ostale poslušne i inertne trebalo im je oduzeti dignitet, dostojanstvo i samopoštivanje, te ukloniti moć kritičkom mišljenja.
Stoga je uništavano obrazovanje, jačana crkva, vršena de-sekularizacija društva, relativiziran i obesmišljen sistem vrijednosti, normalizirana je nenormalnost a normalnost relativizirana, izvršen je historijski revizionizam, kako bi se stvorila dodatna konfuzija i trajno podigla međunacionalna tenzija. Nikome nije odgovarala partizanska prošlost, jer su partizani bili multinacionalni i areligiozni, dok su četnici, ustaše, handžar divizije i balisti bili striktno i jasno nacionalno i vjerski separirani od drugih.
Dakle, ti nacionalisti koji se kunu u državu, naciju, narod, oduzeli su im prvi princip preživljavanja, svrhovito i funkcionalno obrazovanje.
S obzirom, da su te nacionalističke “elite” sebe vidjele kao gospodare života i smrti, te vlasnike države, zemlje i sveukupnih dobara, još za rata su krenuli u masovnu pljačku države i stanovnika. Najprije su društvenu, radničku imovinu bez referenduma, još za rata, bez učešća interesnih strana, političkom odlukom od radnika oteli, te svu imovinu transformirali u vlasništvo države, odnosno pod upravu političkih elita, da bi onda brže bolje pokrenule proces privatizacije u kojem su tu imovinu preuzeli njima bliski novopečeni tajkuni.
Bile su to skupine polupismenih, nesposobnih podobnika, koji su bili sposobni isključivo za primitivne oblike trgovine, bez ikakvih naznaka inovativne, stvaralačke i produktivne djelatnosti, koji su u svakom proizvodnom pogonu vidjeli isključivo staro željezo i građevinsko zemljište za zgrade i trgovinske centre. Tako su nacionalističke snage svih naroda zdušno zapele da unište privredu i ekonomiju države i svojih naciona, jer se sirotinjom lakše i efikasnije vlada.
Dakle uništili su i drugi princip održivosti.
Ne postoji niti jedan argument mimo ova dva koji je neophodan da bi se dokazala kancerogenost nacionalističkih snaga ovoga društva.
Kome su ova dva argumenta odveć apstraktna, uvijek ostaje argument autoputa koridor Vc koji nije ni na pola dovršen 20 godina nakon početka realizacije projekta, pa smo baš poput Trnoružice decenijama odsječeni od ostatka svijeta.
