U Bosni i Hercegovini politika odavno nije samo ono što političari rade. Ona je postala ono što jedni drugima govore da rade. Između činjenice i optužbe, između novinskog teksta i kafanske priče, između dokumenta i objave na Facebooku, napravljena je čitava jedna politička industrija. U toj industriji SDA je, tokom decenija, postala jedan od najiskusnijih proizvođača zagađene atmosfere.
Ne treba pritom biti nepravedan: politički protivnici SDA nisu nikakvi nevini anđeli. Bosna je mala zemlja, a politička scena još manja. Svi ovdje imaju svoje portale, svoje komentatore, svoje „insajdere“ i svoje anonimne izvore. Ali SDA je vremenom usavršila jednu naročitu vrstu političkog govora: ko nije s nama, taj nije samo protiv nas već je protiv države, naroda, historije, žrtava i budućnosti.
To se jasno i nedvosmisleno vidi u predizbornim porukama stranke.
Bakir Izetbegović je 2022. govorio da SDA nema alternativu i da je riječ o stranci koja je „čuvar domovine“.
Na drugom predizbornom skupu političke je protivnike nazivao, između ostalog, „dušmanima“, a 2022. godine N1 je zabilježio kako su Sebija Izetbegović i Amor Mašović u predizbornoj kampanji govorili o masovnim grobnicama, Srebrenici i mogućnosti novih tragedija ukoliko birači podrže njihove političke protivnike.
To je trenutak kada politika prestaje biti izbor između dva programa i postaje izbor između straha i još većeg straha.
Sebija Izetbegović na političku je scenu donijela jednu novu dimenziju tog porodično-stranačkog političkog stila.
Nije više bilo dovoljno da se brani SDA.
Trebalo je braniti Sebiju, a oko nje se, kao oko neke neobične balkanske planete, počela formirati vlastita gravitacija: jedni su je napadali, drugi branili, treći od nje pravili simbol otpora, četvrti simbol svega što ne valja u ovdašnjoj politici.
U toj priči posebno je zanimljiv Josip Šimić.
Njegovo ime javnosti nije ostalo zapamćeno po jednom političkom programu, knjizi ili funkciji, nego po nizu burnih epizoda.
Godine 2017. Šimić je dospio u središte afere oko navodnog praćenja tužilaca, kada su se pojavili dokumenti za koje je tvrdio da potiču iz SIPA-e.
SIPA je autentičnost dokumenata negirala, a slučaj je dobio i sudski epilog u vidu optužbi za falsifikovanje.
Ali ono što je mnogo zanimljivije od te afere jeste ono što je uslijedilo.
Šimić se s vremenom pretvorio u jednog od najglasnijih javnih branilaca Sebije Izetbegović. Kada je 2023. godine Univerzitet u Sarajevu odlučivao o njenim akademskim zvanjima, upravo je Šimić uputio dopis Senatu, dekanima i rektoru, stajući u njenu odbranu.
A onda dolazi ona mala, gotovo filmska scena koja govori više od deset političkih saopćenja.
Šimić je nakon liječenja i operativnog zahvata na KCUS-u javno hvalio osoblje te ustanove. U medijima je objavljena i njegova poruka prijateljima: „Svi laju, a Sebija mi najviše kao Hrvatu pomogla“.
To je rečenica koju vrijedi sačuvati.
Ne zato što dokazuje neku tajnu političku operaciju, ne dokazuje je. Nema javno dostupnog dokaza koji bi omogućio odgovornom novinaru da tvrdi kako je Sebija Izetbegović finansirala Šimića ili da je između njih postojao neki formalni politički aranžman. Ali rečenica pokazuje nešto drugo: dubinu ličnog osjećaja zahvalnosti čovjeka koji je u jednom trenutku postao veoma glasan javni zaštitnik žene koja mu je, po njegovim vlastitim riječima, pomogla.
A to je već politički zanimljivo.
Jer politika Balkana oduvijek počinje tamo gdje prestaje zapisnik.
U zapisniku nema „duga zahvalnosti“. Nema ga u statutu stranke. Nema ga u izbornoj listi. Ali postoji u ljudskoj prirodi. Onaj ko ti je pomogao kada ti je bilo teško dobija posebno mjesto u tvojoj priči o svijetu. I tada više ne gledaš istim očima njegove protivnike.
Šimić je posljednjih godina na društvenim mrežama nastavio veoma otvoreno podržavati Sebiju Izetbegović, nazivajući je hrabrom i neustrašivom te dijeleći sadržaje u kojima se ona predstavlja kao žrtva političkih progona.
Tu se, možda, nalazi i najbolja mala metafora bosanske politike.
Jedna žena, jedan čovjek, jedna bolnica, nekoliko javnih objava, nekoliko afera, nekoliko neprijatelja, odjednom se pred nama pojavi čitava mreža.
Nije potrebno izmišljati konspiraciju. Dovoljno je pogledati kako se proizvodi politička odanost. Čovjeka u nuždi se kupi najjeftinije. Njemu prestaje biti važno, šta će i kako drugi, već samo da riješi svoj problem i da sebe namiri. Zato smo političku budućnost prodavali decenijama za 50 ili 100 maraka.
SDA je desetljećima živjela od jedne velike prednosti, znala je koga, kada i kako zadužiti, ali je znala i to da se strah bolje pamti i glasnije odjekuje od bilo koje činjenice.
Njeni protivnici su to često pokušavali oponašati, ali su rijetko imali isti osjećaj za simboliku.
SDA je znala da od izbora napravi referendum o opstanku države, od kritike stranke napad na narod, a od političkog protivnika potencijalnog neprijatelja vjere i nacije.
I zato problem nije samo u „prljavoj kampanji“.
Problem je u tome što smo se navikli na prljavštinu.
Navikli smo da političar o protivniku govori kao o izdajniku. Navikli smo da se prošlost izvlači iz ormara pred svake izbore. Navikli smo da se porodične tragedije, ratne grobnice, diplome, bolnice i privatne svađe pretvaraju u municiju. Navikli smo čak i na to da čovjek koji je jučer bio skandal danas bude svjedok istine, ukoliko govori ono što nam odgovara.
Najčudnija pobjeda političke propagande jeste ona u kojoj čovjek dobije veću platu, bolja prava i sigurniji položaj na poslu, a ipak povjeruje da mu je neko time učinio izdaju. Povjeruje u to samo zato što mu je stranačka propaganda objasnila da je njegov novac manje važan od njihove verzije patriotizma.
Kada se radničko pravo prevede na jezik „političke izdaje“, a povećanje primanja na jezik „prodaje države“, tada više ne razgovaramo o politici nego o zarobljenoj svijesti birača: čovjeku se oduzima sposobnost da vlastiti život izmjeri vlastitim novčanikom, a to je ono čemu svjedočimo posljednjih par godina u retorici, kojom se SDA obraća masama.
Trojka može pogriješiti, može zakasniti, može napraviti loš zakon i zaslužiti svaku ozbiljnu kritiku, ali onoga trenutka kada se svaka njena odluka unaprijed proglašava izdajom, bez obzira na to da li je radniku donijela 1.000 ili 600 maraka, politika prestaje biti rasprava, a postaje religija.
SDA je decenijama gradila tako jednostavnu jednačinu da je danas dovoljno izgovoriti riječ „država“ pa da dio biračkog tijela zaboravi pitati: koliko mi je plata, kakva su mi prava, mogu li živjeti od svog rada i šta je ova vlast konkretno uradila za mene
Najveći paradoks našeg vremena jeste da čovjek može istovremeno primiti veću platu i glasati protiv onoga ko mu ju je povećao, jer mu je neko uvjerljivo objasnio da je novac koji drži u vlastitom džepu manje stvaran od političke prijetnje koju gleda na televiziji.
To je savršeno uspjela zamjena teza: umjesto da građanin vlast mjeri onim što vlast radi njegovom životu, naučen je da je mjeri onim što vlast govori o njegovom identitetu, pa je lakše oprostiti praznu kasu nego navodnu „izdaju“.
Kada boračka prava postanu plijen političkog marketinga, onda je borac od čovjeka sa konkretnim socijalnim pravima pretvoren u zastavu koju stranke nose po skupovima; a zastava se, za razliku od čovjeka, ne žali što joj je penzija mala.
Najopasnija politička laž nije ona u koju niko ne vjeruje, nego ona koja čovjeku omogući da vlastitu korist doživi kao nešto sramotno ako je do nje došla „pogrešna“ politička stranka.
Zato se kod nas ponekad događa groteskna scena: radnik koji je godinama tražio veću platu dobije je, a onda mu stranka koja je nije povećala objasni da je to zapravo dokaz nacionalne propasti, a što je najbolnije, on joj povjeruje, jer je navikao da patriotizam mjeri tuđim riječima, a ne vlastitim životom.
Možda je najveći poraz bosanske politike upravo u tome što smo čovjeka naučili da se prvo pita ko je donio odluku, pa tek onda šta mu je ta odluka donijela, kao da je važnije čije je ime na koverti, nego koliko je novca u njoj.
Stoga bi najpoštenija politička kampanja u ovoj zemlji bila ona u kojoj bi, makar jednom, svi ostali bez svojih mrtvih, svojih neprijatelja, svojih izdajnika i svojih svetinja kao izbornog materijala.
Ostali bi samo programi i politički efekti na stvarni život, ono opipljivo, odnosno činjenice o tome, da li zbog nečijih političkih odluka živim bolje ili lošije.
I tu bi, vjerovatno, počeo pravi problem.
Jer kada se skinu zastave, prezimena, porodične legende i ratne fotografije, politička biografija napokon mora stati pred ogledalo.
A ogledala su u Bosni, kao što znamo, mnogo opasnija od neprijatelja.