Politička platforma „Trojke“ pretvorila se u kršćansku seansu opraštanja grijeha, dok njihovi prethodnici iz SDA danas drže moralne prodike o stanju u kući koju su decenijama potkopavali.
Metla u podrumu, paučina na vrhu
Kada je prije nekoliko godina trijumfalno umarširala u urede izvršne vlasti, garnitura optimistično nazvana „Trojka“ donijela je sa sobom naivnost seoskog mladoženje koji vjeruje da se brak sklapa radi zajedničkog kopanja bašte.
Umjesto da odmah, s vrata, upale reflektore i javnosti pokažu razvaljene zidove, poplavljene podrume i opustošene sefove koje su im prethodnici ostavili u amanet, oni su odlučili biti „konstruktivni“.
Izabrali su, biva, da pomjere stvari s mrtve tačke. Dok su oni tako zasukali rukave i pljunuli u dlanove pokušavajući pokrenuti zarđali državni mehanizam, u mraku iza njihovih leđa ostali su ležati dokazi o epskom privrednom pogrebu u režiji tri decenije vladavine SDA.
U toj groznici „rada i građenja“, javnost je ostala uskraćena za preciznu anatomiju propasti, gdje je crno na bijelo ispisan izvještaj o tome kako su rudnici pretvoreni u socijalne jame bez dna, u kojima se umjesto uglja najviše iskopavao politički uticaj, te kako je Elektroprivreda, nekadašnja zlatna koka, dovedena na prosjački štap, dok su se u Elektroprenosu direktorske fotelje, pod upravom te iste SDA dijelile, kao novogodišnji paketići.
Telekom, koji je nekada bio nacionalno blago i izvor ponosa, u tišini je pretvoren u SDFA blagajnu i poligon za zapošljavanje rodbinske oligarhije.
Trojka je, u svojoj svetoj misiji „gledanja u budućnost“, zaboravila osnovno pravilo preživljavanja na Balkanu: ako ne osudiš prošlost, ona ti se vrati kao sudija.
Povratak otpisanih sa optužnicama u rukama
I šta imamo danas, u ovoj našoj teatarskoj državi gdje se komedija i tragedija smjenjuju brže nego godišnja doba?
Stranka demokratske akcije (SDA), rasterećena bilo kakvog straha od pravosudnog ili javnog progona, doživjela je čudesno političko vaskrsnuće.
Umjesto da njihovi prvaci u sudnicama objašnjavaju milionske deficite, oni danas, zahvaljujući ludoj ideji Trojke da gradi imidž radom a ne kritikom drugih, SDFA funkcioneri s čistim košuljama i još čišćim obrazom, drže lekcije o patriotizmu i efikasnosti.
Gledajući ih kako samouvjereno nastupaju, čovjek bi pomislio da su u najmanju ruku trideset godina proveli u švicarskom egzilu, a ne na čelu sistema koji je izjeo vlastito biće.
Ironija je dostigla svoj vrhunac onog trenutka kada je SDA, shvativši da je Trojka ostavila otključana vrata i prazne puške, krenula u kontraofanzivu.
Danas ta ista opozicija, koja nosi historijski teret sistemske korupcije, pokreće prijave, tužbe i istrage protiv aktuelne vlasti. Svaki nespretni korak Trojke, svaka njihova proceduralna greška ili politički kompromis, u režiji SDA biva proglašen veleizdajom vijeka.
Oni koji su decenijama uspješno gasili svjetla u državi, sada glasno kritikuju Trojku jer je sijalica koju su ovi tek zavrnuli, previše mutna.
Cijena preskočene katarze
Grijeh Trojke nije u tome što su željeli raditi, već u tome što su povjerovali da se nova kuća može graditi na živom blatu stare korupcije bez detaljnog čišćenja terena.
Njihovo ćutanje o zatečenom kriminalu nije shvaćeno kao politička zrelost, nego kao slabost i saučesništvo. Dok su oni sanjali o evropskim integracijama i autoputevima, mašinerija bivše vlasti je podmazivala svoje stare poluge u pravosuđu i medijima, čekajući pravi trenutak da uzvrati udarac.
Sada gledamo apsurdni balkanski tango u kojem krivci tuže istražitelje, a politički grobari optužuju ljekare da nisu dobro oživjeli pacijenta.
Trojka je, bježeći od uloge progonitelja, postala progonjena zvijer u šumi koju je sama propustila posjeći.
Pouka ove tragične satire je jasna: u bosanskohercegovačkoj političkoj areni, ako ne pokažeš prstom u tuđi lopovluk prvog dana, budi siguran da će taj isti prst tridesetog dana biti uperen direktno u tvoje oko.