Čuda i čuđenja idu skupa, ruku pod ruku, a kad na čelo začuđene skupine staviš ženu, za očekivati je da dobiješ čudićku. Kad god je u Našoj stranci zaiskrila neka varljiva nada, bio je to zalet u novo poniranje.
Na početku priče o Našoj stranci, širio se duh iščekivanja, golicao je tračak nade, širila se blaga, stidljiva euforija, trema, koja nastupa kada na Velikom platnu, ekipa opasnih, dobrih likova ušeta u kadar, a onda “probušeni dolar”.
Kako je vrijeme odmicalo, nada je ispuhala, očekivanja su splasnula, a talas revolta dosegao je mitske razmjere poput onih iz romana Pearl Buck.
Sva euforija se ugušila u pjeni nadrealne nafuranosti, teatralnosti i populizma, koji su svoje razmjere naslutili u jadnoj palanačkoj frazi o FGR, finoj gradskoj raji, koju je ta snobovska stranka plasirala, kao neku vrstu brenda.
U kratkom su vremenu uspjeli svesti obećanja o kulturnom i civilizacijskom preporodu na čistu i neprikrivenu borbu za fotelje iz kojih se taj prostor civilizacijsko kulturnih dobara mogao haračiti za vlastite promidžbe i talove.
Jedino u čemu su bili u kontinuitetu dosljedni bila je nedosljednost. Čak bi zastupali Bosanstvo, čas se dodvoravali Bošnjaštvu. Čas im je guru bio Haverić, čas su ga bacali u kaljužu, skupa sa drugim nekim svojim, do jučer perjanicama avangarde i kontriranja po svaku cijenu i bez ikakave mjere.
Vjerojatno je upravo to kontiranje jedina karakteristika mimo nedosljednosti u kojoj su bili isključivo principijelni, pa su tako kontrirali gdje god je bilo prilike, a bome i kada to prilike nisu dozvoljavale.
Tako je njihovo učešće u federalnoj vlasti kao dio Trojke, bilo široki poligon za treniranje mogućih i nemogućih kontri. Više su odavali dojam Pete kolone nego koalicijskih partnera. Djelovalo je kao da vrebaju svaku priliku da napadnu, kritikuju i prokažu ostale članove Trojke, te da javno nastupe kao njihov oponent, iznesu neslaganje, izuzeto mišljenje i zgražanje nad “navodnim” greškama u koracima ostatka tima.
Nisu bježali, na početku tog koalicijskog sporazuma, od toga, da nezaježljivo potražuju veći komad slavljeničke torte, nego su i izbliza doprinijeli ukupnim izbornim rezultatom. Imali su spisak želja, koji ne bi postidio niti Alladinovog lažnog strica Abanazara.
Vjerojatno je veći nesrazmjer, u odnosu na doprinos, zabilježen samo kod Rame Isaka, ali rukica njegovoga sina u tim presudnim trenutcima, više je imala antički oblik Midine nego Vakufske genetike, te je san o ribici kod njih prerastao u vic o prvoj želji, da imaju beskrajan niz želja, za šta je garancije dao Dino, ničim izazvan. No o tome drugom prilikom.
Naša stranka je kontrirala kao Forest Gump iz mladih, neusmjerenih dana, cijepajući mrežicu Trojke, kao da ne igra u toj ekipi već protiv nje. Bila je to takva iracionalna igra, da se ostatak ekipe nije mogao konsolidovati, već je zbog tih podmetanja nogu u istom stroju, gubio fokus, sve češće se preventivno preispitujući o mogućnostima prijetnje i udara iz svojih redova.
Nikada niste mogli znati da li će SDFA mašinerija, podršku, insajderske informacije i bogat doprinos dobiti upravo od nestabilnog koalicionog partnera, pa do te mjere, da ste u jednom trenutku mogli zasigurno upravo to očekivati.
U svoj toj srčanoj predanosti kontriranju našli su isključivi smisao svoga političkog angažmana u proteklom periodu, te je apsolutno nevidljiv bilo kakav značajan društveni niti politički angažman na koji bi mogli biti ponosi ili ga koristiti kao neku vrstu krilatice u procesu pozivanja glasača na to da i m ponovno dadnu neku vrstu povjerenja.
Zaigrali su ta šatro FGR na kartu pljuvanja koalicionih partnera, kao jedinu koja im je preostala, s obzirom na nedostatak bilo kakvog rezultata. Išli su onom seljačkom logikom, da ako popljuješ druge da ne valjaju, raste ti cijena, jer ako ih kritikuješ, sigurno si od njih bolji. Infantilno od stranke koja bi trebalo da je mahom sazdana od neke vrste intelektualne kulturne i društvene elite.
Što bi se u nekoj pravoj, iz nekih sretnijih vremena, Sarajevskoj FGR reklo: “izofirali se!”.
Prepoznali su to i građani, pa uveliko komentarišu, kako bi glas dali Dvojki a ne Trojki, a kako stvari stoje, sve će se svesti na slobodna bacanja, gdje začuđena ekipa ne da neće biti u reketu, već neće sjediti niti na tribinama.
