Kada povijest bude sudila o tranzicijskom posrtanju Bosne i Hercegovine na njenom putu prema modernom europskom društvu, potez mostarskog muftije Salema ef. Dedovića mogao bi ostati zabilježen kao trenutak u kojem su maske definitivno pale.
Slanje fetve Općinskom sudu u Mostaru s eksplicitnim zahtjevom da državna tijela ne nameću vlastita tumačenja, već da vjerski dekret prihvate kao obvezujući, ne predstavlja samo pravni presedan.
To je izravan juriš na ustavni poredak, otvoreno brisanje granica između sakralnog i svjetovnog te opasan uvod u institucionalnu anarhiju.
Sekularizam nije tek teorijski koncept iz politoloških udžbenika, već temeljni preduvjet opstanka višenacionalne i multikonfesionalne države poput Bosne i Hercegovine.
Onog trenutka kada jedna vjerska zajednica, u ovom slučaju Islamska zajednica u BiH, umisli da njezini interni pravni akti imaju snagu nadzakonskih dekreta pred sekularnim sudovima, pravna država prestaje postojati.
Jurisdikcija pravosuđa je apsolutna i nedjeljiva.
Dopuštanje da se teološki argumenti koriste kao procesni alati u imovinsko- pravnim sporovima otvara Pandorinu kutiju.
Ako danas muftija fetvom rješava pitanje gradnje kazališta u Mostaru, što sutra sprječava katoličke biskupe ili pravoslavne vladike da svojim dekretima suspendiraju odluke sudova u Banjoj Luci ili Livnu?
Krajnji ishod ovog procesa nije zaštita vakufske ili bilo čije druge imovine, već potpuna feudalizacija države pod patronatom vjerskih poglavara.
Najveća tragedija ovog institucionalnog nasrtaja leži u činjenici da on dolazi u trenutku kada se bošnjački narod suočava s najtežom propagandnom ofenzivom od završetka rata.
Godinama unazad, politički centri iz Banje Luke i Mostara, potpomognuti regionalnim i europskim desničarskim krugovima, ulažu goleme resurse kako bi Bošnjake prikazali kao radikalizirani element, sklon stvaranju islamske republike u srcu Europe.
Svaki incident, svaka nespretna izjava i svaka pojava ekstremizma pažljivo se preuveličavaju i pakiraju u narativ o navodnoj opasnosti od islamskog radikalizma.
Dosadašnji odgovor na te optužbe bio je argument o historijskoj umjerenosti bosanskih muslimana, njihovoj stopljenosti s europskim kulturnim krugom i privrženosti demokratskim vrijednostima.
Međutim, kada institucija poput Islamske zajednice pošalje fetvu na adresu sekularnog suda, ona sama ispisuje najefikasniji argument za nalogodavce te iste propagande.
Još kada tu notu dostavi na adrese Ureda Visokog predstavnika i Ambasade USA u BiH, onda takvim djelovanjem, ta ista Islamska zajednica direktno potvrđuje teze političkih oponenata, dajući im u ruke krunski dokaz o navodnom prodiranju šerijatskih ambicija u državne aparate.
Ova opasna radikalizacija javnog nastupa nije se dogodila u vakuumu.
Ona je plod decenijske neprincipijelne koalicije između Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije (SDA).
Taj klijentelistički savez pretvorio je vjeru u političko oružje, a politiku u vjersku dogmu.
Dugoročna šteta koju je ova simbioza nanijela europskom identitetu Bošnjaka gotovo je nemjerljiva.
Nekada su bosanski muslimani u očima Zapada bili prepoznati kao model autohtonog, prosvijećenog i liberalnog islama koji može poslužiti kao most između svjetova.
Uvažavanje koje su legitimni predstavnici ovog naroda uživali u strukturama moći širom svijeta, a posebno među utjecajnim članovima Senata Sjedinjenih Američkih Država, temeljilo se upravo na slici o racionalnom, modernom i prozapadno orijentiranom narodu koji je unatoč strahotama rata ostao vjeran sekularnim i multietničkim idealima.
Današnja realnost, u kojoj se vjerski lideri miješaju u rad sudova, a politički lideri iz ove koalicije flertuju s populizmom istočnih autokracija, ubrzano kruni taj mukotrpno građeni kapital.
Američki Senat i europske prijestolnice danas s dubokim nerazumijevanjem i skepsom gledaju na poruke koje dolaze iz Sarajeva i Mostara.
Nalazimo se u trenutku krajnjeg egzistencijalnog momentuma.
Ovo više nije pitanje dnevnopolitičkih nadmudrivanja niti lokalnih izbornih ciklusa, već biološkog i političkog opstanka naroda na vjetrometini geopolitičkih prestrojavanja.
Opstanak Bošnjaka u modernom svijetu izravno ovisi o njihovoj spremnosti i sposobnosti da se jasno, nedvosmisleno i institucionalno udalje od radikalnih elemenata u političkom i vjerskom životu.
Svako daljnje koketiranje s teokratskim metodama vodi u izolaciju i gubitak međunarodnog legitimiteta, što je u povijesti nerijetko bio uvod u politički nestanak.
Spas stoga leži u hitnom povratku u okvire nekadašnje vjerske umjerenosti i političke mudrosti. Islamska zajednica mora se vratiti u džamije i baviti se duhovnim životom vjernika, ostavljajući pravo i politiku onima koji su od naroda izabrani da vode državu u skladu s ustavom.
Bošnjačka politika mora odbaciti destruktivne obrasce vjersko-nacionalnog populizma i ponovno izgraditi mostove prema zapadnim saveznicima na temeljima vladavine prava i sekularnih vrijednosti.
Samo kroz potpunu emancipaciju od radikalnih tendencija i ponovno preuzimanje uloge čuvara sekularne, građanske države, Bošnjaci mogu osigurati svoju budućnost u obitelji europskih naroda.
Sve ostalo je put u samoizolaciju, gdje fetve zamjenjuju zakone, a povijesna mudrost ustupa mjesto kolektivnom političkom samoubojstvu.