Na žalost, pohlepna, iskompleksirana bagra je zavladala bolnicama, kako je zavladala i svim drugim segmentima života. Tako su polupismeni počeli da nas poučavaju i mjeru znanja da nam uzimaju oni kojima je svijet mašte, zapitanost i zamišljenost nad postojanjem najveći grijeh. Narod često komentira kako svaka država ima svoju mafiju a da kod nas mafija ima svoju državu. Ja bih prije rekao, kako kod nas ne postoji država, već mafijaška organizacija sa nejasnom teritorijalnom granicom.
Neki dan je, u Zenici, umro doktor Zoran Rold, čovjek kojeg su svi znali, kao vrhunskog stručnjaka, a što je još važnije dobrog čovjeka, pitomog, toplog u komunikaciji, susretljivog, empatičnog, punog razumijevanja. Da bi bio dobar ljekar, nije dovoljno biti stručnjak, pa čak niti ekspert. Puno je važnije biti čovjek, imati tu blagu crtu naravi, voljeti ljude i imati iskrenu želju i potrebu da pomažeš.
Nekada su profesiju ljekara birali, oni koji vole ljude, koji im imaju potrebu biti na usluzi, obavljati sveti poziv, hodati, živjeti i djelovati pod Hipokratovom zakletvom, a onda je to mahom postalo zanimanje karijerista, kompleksaša, koji su u tom esnafu vidjeli priliku da budu važni, da se izdignu iznad drugih, da dobro zarađuju i žive. Da se razumijemo, ima tu još uvijek po koji iskreni i predani šegrt Asklepijev il Imhotepov, ali je toliko rijedak slučaj, da pripovijedanja o takvome zadobijaju mitološke razmjere, pa svi za njih znaju, kao što su znali za Rolda, dokora Ibrahima Pujagića ili za Fikreta Huskića ili kako još uvijek govore za doktoricu Fatimu Hadžiselimović- Pojskić ili doktoricu Karmen Jung- Čaušević ili neponovljive doktore Karabega Asmera, Envera Šabića, Kadrija Karačić- Šabić i njima slične, koji su svjedočenom zlu u zdravstvu okrenuli leđa i otvorili privatne ordinacije. Prepričavaju ljudi i o onima drugima, koji samo čekaju da im uzmu novce, da ih ponize, da nad njima istresu sve svoje frustracije, svu bijedu svog promašenog poziva, da ih iz državnih ustanova pošalju u svoje privatne prakse na “dodatne” pretrage. Šapuću doduše tiho, stidljivo, sa strahom, jer valja opet tom ne-soju doći u ruke, kad si najslabiji, kad si bolestan ili kad je neko iz tvoga srca u njihovim rukama. Možda bi trebalo i njihovim imenima licitirati, pa neka se suoče sa svojim odrazom u ogledalu javnosti. Problem je samo što ne zna čovjek odakle sa takvima da krene, jer ih je puno, previše, jer su većina. Na žalost, pohlepna, iskompleksirana bagra je zavladala bolnicama, kako je zavladala i svim drugim segmentima života. Eto to su oni što nas liječe.
Nekada je biti učitelj, nastavnik, profesor, onaj ko podučava druge, bila misija, plemenita, da plemenitija biti ne može. Učitelja se posmatralo kao najvećeg dobročinitelja, kao dobrotvora cijele zajednice. Meni je moj učitelj bio poput roditelja, najbliži član obitelji i uzor. Onda su došla vremena u kojima je prosvjetarske studije počeo upisivati mahom onaj ko nije mogao upisati ništa drugo, namjesto da to budu najtalentiraniji mladi ljudi, koje odlikuje kreativnost, širina duha, moralna uzvišenost i sveprisutna dobrota. Tako nam je obrazovanjem zavladao primitivizam, zatucanost, krutost spram fleksibilnosti, puka reprodukcija spram efektivnog i aplikativnog znanja sposobnog za transformaciju i tranziciju. Tako su ti “novi” edukatori sa dna obrazovne ljestvice postali mjera, uzus sistema, koji nije mogao stvoriti ništa drugo do li poslušne umove, koji se, što je najveći paradoks, ni sa čime ne slažu, svemu kontriraju bez argumenata i o svemu imaju neko “svoje” mišljenje bez ikakva utemeljenja. Tako su polupismeni počeli da nas poučavaju i mjeru znanja da nam uzimaju oni kojima je svijet mašte, zapitanost i zamišljenost nad postojanjem najveći grijeh. Eto to su oni što nas uče.
Ostaje nam još da vidimo ko nas čuva, ako nas čuvaju uopšte, a bit će najprije, da nas čuvaju ponajviše od bilo kakvog oblika svijesti i produktivnog djelanja. Policijske strukture, kako nas izvještavaju mediji, upetljane su u sve i svašta, od droge, preko, ucjena i iznuda do oružanih pljački, silovanja, privatnih istraga i špijunaža, dakle puno šire i više od banalnog organiziranog kriminala. Surađuju sa mafijom, narko klanovima, u službi su politike i političkih moćnika, pogoduju krupnome kapitalu, kuju i sprovode zavjere, montiraju lažne procese, poturaju dokaze, spinuju preko doušnika i saradnika, gradeći paralelni aparat i multiple institucije, bilo tajne bilo one za koje je nejasno pod čijom su odgovornošću ili kontrolom. Narod često komentira kako svaka država ima svoju mafiju a da kod nas mafija ima svoju državu. Ja bih prije rekao, kako kod nas ne postoji država, već mafijaška organizacija sa nejasnom teritorijalnom granicom. Eto ko nas čuva.
E sad, dobro smo mi normalni, kad shvatiš kako je sve još i gore od ovoga što napisah.
