Nedavno sam dobio poziv da se pridružim nekakvom skupu, koji je po svojoj prirodi međureligijski, teži dijalogu konfesija i između ostaloga bi podrazumijevao nekakvu vrstu zajedničke molitve ljudi različitih religija, jer se ko biva, eto svi, ipak molimo istom Bogu.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da se takvome pozivu odazovem, prije svega jer se ljudi različitih religija mole različitim bogovima i vjeruju uglavnom u potpuno suprotstavljene dogme. Te dogme podrazumijevaju to da su tamo neki “MI” u svojim religijskim ubijeđenjima, praksama, stavovima, moralnim načelima i ritualima, te vjerskim znanjima i spoznajama isključivi sljedbenici “pravog puta” dok su svi “drugi” u zabludi i kreću se stranputicom, koja vodi u ponor vječnog prokletstva i propasti, te ih stoga treba ili uputiti na pravi put, učenje i praksu, ukoliko su spremi na takvu promjenu, ili prognati do istrebljenja.
Često se u tim međureligijskim dijalozima spominje postavka tačke dodira i minimalnog zajedničkog simboličkog imenitelja, koji bi, kao, mogao biti dostatan, ukoliko se ne potencira na razlikama već na toj srodnosti, da se uspostavi osjećaj bliskosti i zajedništva. Kao takva tačka se najčešće uzima da su sve monoteističke religije porijeklom Avramovske, Abrahamovske ili ti Ibrahimovske, koji se uzima kao tačka oko koje se tri velike monoteističke religije ne spore, već ih ona “kao” zbližava i povezuje, te svjedoči da je za te religije jedan te isti Bog kojem se obraćaju, u kojeg se uzdaju i u kojega vjeruju.
Takva postavka je čista laž jer je JAHVE osvetnički, ljubomorni, gnjevni, nemilosrdni Bog samo jednog jedinog naroda, odnosno Sinova Izraela, dok je hrišćanski Bog neobična jednotrojna kompilacija sa elementnima bogo-čovjeka, a da bi Allah kao Biće apsolutnog štovanja svih muslimana, bio Bog koji je striktno zabranio da se “posljednja religijska objava” na bilo koji način miješa sa prethodnim, koje se Njome smatraju trajno dokinutim i na taj način od tog trenutka pogrešnim.
Dijaloga dakle u tom smislu riječi, koji bi podrazumijevao bilo koji element vjerskog i religijskog, između monoteističkih religija nikako ne može biti, a u relaciji sa nekim politeističkim varijantama sličio bi psihotičnom razgovoru skupa neliječenih psihijatrijskih štićenika.
Ukoliko vjerske institucije i njihovi predstavnici, lideri, vođe ili autoriteti doista žele pokrenuti proces zbližavanja čovječanstva u smislu umanjenja mogućnosti budućih sukoba temeljenih na religijskim razlikama, ne bi trebalo da potenciraju na bilo kakvoj vrsti sličnosti, srodnosti, bliskosti ili imaginarnoj jednoznačnosti religija i njihovih sentimenata, već bi se trebali posvetiti poučavanju svojih sljedbenika praksi suživota i prihvatanja različitosti, i prava drugih da budu drugačiji, misle i vjeruju drugačije, osjećaju drugačije, žive drugačije, sve dok time ne ugrožavaju prava drugih na jednako takvo pravo.
Zapeli smo u glib lažnih snishodljivosti, korektnosti, trpeljivosti, glumljenja, petljanja i laganja o tome kako nam je tuđe blisko, jer se od nas očekuje da tako govorimo i živimo kako bi bili ljudi širokog duha. Takva postavka je krajnje štetna i sama po sebi loša, zla i zloslutna kao svaka laž. Budimo hrabri pa priznajmo da nam je to tuđe strano i daleko, te da sa njim ne osjećamo nikakvu bliskost, već ogromnu daljinu i unutarnji otpor, ali naučimo da prihvatimo kako je unutarnji svijet drugih jednakopravan kao i naš i da moramo poštovati tuđe izbore.
Iskreno, istinski volim sve ljude svijeta, koji u sebi nose trunku dobrote, te im nikada ne bih nanio zlo ili nepravdu, iako su mi njihove religije strane, daleke, iako se u meni u susretu sa tim religijama podiže zid što seže do nebeskog svoda, ali se isti taj zid spusti u susretanju sa čovjekom, koji tu svoju religiju drži svojom unutarnjom ljepotom, kao što ja to činim sa mojom.
Kad vjere budu lične, intimne, unutarnje, tihi dijalozi sa Slikom Uzvišenog, koju nosimo narisanu u sebi, tada neće biti niti razlike između ljudi, koje one izazivaju, svojom apsolutnom suprotstavljenošću.