Dok čekam u redu na kasi supermarketa, jednog od ratnih švercera, koji je od zlatnih jaja i kukoljavog brašna stvorio trgovinsku imperiju u kojoj radnicama odbija od plate, ako artiklu istekne rok, ugledam komšiju, jednog od onih neumornih, vazda aktivnih, politički osviještenih penzionera, operativaca na koje se možete zauvijek osloniti, kad jednom steknete njihovo povjerenje, a pošto mene ti penzioneri, nakon što sam bio kandidat njihove stranke za gradonačelnika, doživljavaju kao svog, javi mi se uz širok osmijeh, na koji sam makinalno i ja razvukao sličan uz manje više formalno pitanje o tome šta se dešava i kakvo je stanje.
Po dobrom i uhodanom običaju, valjda svih penzića, komšija razveza priču, od Kulina Bana, prebacujući se sa teme na temu, uz britku analizu političke i društvene zbilje, grada, kantona, Federacije, BiH, okruženja a bome i uz kratki presjek stanja globalne scene.
Djelovalo je to u jednu ruku smiješno i simpatično, mada depresivno, isprazno i bez stvarnog sadržaja, poput standardnih tema, kojima se naši ubogi umirovljenici bave, ne bi li skrenuli pozornost sa apatije, jada, tuge i čemera vlastite svakodnevice, na koju više gotovo da nikako ne mogu utjecati, a koja se vuče poput sakatog pseta, što iščekuje, da mu sudbina prekrati muke.
Na posljetku, komšija završi kratkim i oštrim zakucavanjem, kojeg se ne može izignorisati, o tome kako sve i svi nestaju i odlaze. Osjetila mu se tuga u glasu, podrhtavanje, gotovo da se svaka ta riječ odvalila na pola krika ili u ponor jecaja. Prodrmala me ta teška boja, poplava sivila u bordo konturi, u plaštu tmine ogrnute riječi, ljepljivo kapanje što se hvata za misli, zabada svoje ralice poput krpelja duboko u tkivo želje za životom, prijeteći da ga zarazi tim mrakom i poput vudu lutke usmjeri u dobošima guranu koračnicu smrti.
Njegov se pogled zalijepi za moje oči, roneći sve dublje za nekim tragom spasa, željno očekivanom mudrošću, što utjehu i nadu budi, prisiljavajući me na bilo kakvu reakciju, na nešto što barem sliči odgovoru, kakav bi bio primjeren psihologu, pomagaču, skrbniku za mentalno zdravlje zajednice, skretničaru na kolosijeku imaginarnog opšteg mjesta za vračanje smiraja.
“To je tako prirodno. To život nosi očekivane promjene, samo što se mi nismo na njih stigli pripremiti, jer su nam ukrali tri decenije, kroz koje smo trebali dočekati tu promjenu postepeno i mirno, a ovako nepripremljenima, sve nam to djeluje strašno, nasilno i neočekivano.” izgovorih više za sebe, nego za njega, hvatajući dah u susretanju sa silinom udara, što ju je na mjestu kontakta sa mojom sviješću ostavljala spoznaja o iscurenom životu.
Sve najbolje godine mladosti, koje je pozobalo bolje sutra, što nikada neće doći.
Decenije zatrpane pod lavinom šupljih nacionalističkih retorika, satkanih od mitova i fantazmi.
Život ishaban u praznom hodu između beskrajnih obećanja i suludih nadanja, da će možda ipak neka i biti napokon ispunjena.
Vrijeme od pola ljudskoga vijeka, zatrovano lažima o našoj vječnoj ulozi pravednika i jedine nevine žrtve, a apsolutnom zlu drugih i nepostojanju njihovog gubitka i bola.
Čitav puni krug od 360 mjeseci iluzija, spletki i spinova, što su od izdajnika stvarale junake i historijske vođe, a patriote prometale u petokolonaše.
Čitava snaga razigrane pjesničke duše ko mijeh ispuhana nad papirnatim brodom, kojeg čekaju neke snivane, mladosti vrijedne avanture, što se slute u tragu prsta žurno otisnutom u talog kafe na dnu šalice, što sudbinu predskazuje.
Ostalo je našem čovjeku, da se izolira i zatvori u tajni svijet intimnih slutnji, ili da se oda alkoholu, prekomjernom pušenju i nepojmljivom ispijanju turske kafe, u samo-zavaravajućem procesu predavanja ćejfu, ili da se samo-ubije, ili da poludi pri zdravoj pameti, ili da potraži utjehu u vjeri, ili da smisao svoga postojanja podredi lažnim interesima kolektiviteta, ili da urla iz sveg glasa, zamahujući prijeteći ka imaginarnoj prijetnji drugog, zamišljenom izvoru sve njegove nesreće, patnje i bola, ili da se nada ratu, kataklizmi, kraju svijeta, bilo kakvoj velikoj nesreći dovoljno silnoj, da sve poravna i izjednači.
Šta god od tih ludila da odabere, mora odabrati i zatvaranje očiju, skretanje pogleda od istine, koja jasno poručuje, da su u tih 933 miliona besmisleno sprženih sekundi njegova bijednog života, od rata na ovamo, odabrani, čije je ime bilo na članskim kartama SDA ili njihovim kadrovskim listama, živjeli punim plućima ne samo svoje već i naše živote, stavljene u zalog njihovih bespovratnih kredita.
Oni su živjeli, a mi smo vegetirali.
Oni su uživali i sve što su činili bilo je isključivo u funkciji njihovog uživanja. Za nas nisu učinili baš ništa za te tri decenije.
Nisu pokrenuli tužbe za vojnu odštetu protiv Srbije i Hrvatske.
Nisu izgradili bijednih 330 kilometara koridora Vc niti 17 godina od početka njegove gradnje, što znači da nisu godišnje mogli napraviti niti jadnih 20 kilometara autoputa.
Nisu vratili bošnjačke izbjeglice u bosanskohercegovački entitet Republika Srpska iako su u tu svrhu, kao i za obnovu zemlje dobili preko 23 milijarde donacija.
Nisu napravili niti jednu ozbiljniju obrazovnu ustanovu, niti jednu novu bolnicu, niti jednu fabriku od javnog interesa, niti jedan ozbiljan sportski objekat, niti jednu kulturnu ustanovu, niti jedan muzej, niti jednu biblioteku. Gdje su skrhali tih 23 milijarde, to samo oni u vrhu SDA znaju.
Nisu uradili niti izgradili ništa konstruktivno niti produktivnu za trideset godina SDA vladavine, ali su zato upropastili svjesno i namjerno posljednju priliku za reviziju presude za genocid na međunarodnom sudu protiv Srbije.
Igrali su zato šaha sa Vučićem, perjanicom koljačke politike velikosrpskog projekta i javno, pred kamerama i očima cijelog svijeta izgubili i tu partiju, ponizivši tako cijelu naciju, stavljajući žrtvu nakon konkretnog pod imaginarni nož.
Uništili su i rasprodali sve velike firme, industrijske gigante, nekada moćne privredne subjekte, koji su zasigurno imali potencijal da ponovno postanu veliki uz domaćinski odnos i brigu, ali su uništeni, kao što je to Fabrika duhana Sarajevo. Malobrojni su primjeri onih firmi koje nisu uspjeli ugasiti, kao što je fabrika Zrak ili Energoinvest (gigant, koji je opljačkan u neslućenim razmjerima) i slične, koje su pružile otpor toj privatizacijskoj hobotnici.
Otvorili su bezbroj privatnih fakulteta i univerziteta, kako bi proizvodili lažne diplome, titule i zvanja za svoje poslušnike, devalvirajući vrijednost visokog obrazovanja u BiH, ali i ugled koji je naše obrazovanje imalo u inostranstvu.
Uveli su vjeronauk u škole, zatupljujući djecu jeftinim religijskim pripovijestima, devalvirajući vjeru i duhovnost na profanu razinu rituala i molitvenih formi.
Pokrenuli su ozbiljan proces historijskog revizionizma, odbacujući antifašističku partizansku prošlost naše domovine, kako bi kolaboracioniste iz redova Islamske zajednice amnestirali i proglasili žrtvama ateističkog zla komunizma.
Naše pitome, tihe, smjerne, samozatajne tradicije duboke, intimne duhovnosti, utkane u sve pore svakodnevnog življenja, kulture, stvaralaštva i postojanja, zamijenili su nasilnom penetracijom primitivnih, nazadnih i zatucanih oblika religijske prakse, jalove da oplodi stvarni život, transformišući tako Islam kao religiju života, na ovim prostorima, u njen antipod, u izopačenu religiju smrti.
Teško je nabrojati šta sve dobroga u trideset godina vladavine SDA nije realizirala a trebala je, a još teže navesti svu količinu zla koje je izrodila i štete što ju je nepovratno počinila.
Pa, kakva onda budala, pored dara razuma, ili slijepac pored očiju trebaš biti, pa da išta povjeruješ od onoga, što ti ta takva SDA, koja ti je pola vijeka upropastila zarad interesa svojih samoprozvanih sultana, paša i begova i uz njih priležne Islamske zajednice i njenih monetiranih ahmedija, o sebi ili drugima kaže.
Nismo se pripremili. Niko nam nije rekao da kod dugoročnog zatvaranja očiju, trideset godina začas u neviđeno proleti.