Nogomet je svoju historijsku priču otpočeo kao radnička igra. Bila je to zabava sa krpenjačom za mase, minimalnih ulaganja, u kojoj je učestvovao veliki broj igrača, istovremeno, dajući priliku mnogima. Bila je to igra napetosti, upornosti, neizvjesnosti. Rezultat se postizao teško, mijenjao još teže, baš kako je radnik, na početku industrijalizacije, lomio svaki minut svoga života.
Ishod je bio neizvjestan, a intervencija trenutka, sreće, Božanske ruke bila je nepredvidiva, baš kako i u životu ide. Uskoro je igra postala prozor bijega za umorne, teškim radom slomljene muškarce, njihova prilika, da iz stvarnog svijeta odraslog čovjeka pobjegnu u prostor dječjih iščekivanja, euforija i radosti, barem na tih 90 minuta.
Za gospodu, elitu, bio je to odveć prljav i grub sport, no uskoro su ga i oni voljeli gledati, kao performans modernih gladijatorskih borbi u kojima se “bijednik nadmeće sa bijednikom”, dok mase urlaju u transu, navijajući za svoje miljenike.
Malo po malo, nogomet je postajao svjetski fenomen, prilika za dokazivanje potlačenih, podređenih, otpisanih, siromašnih, malih.
Nadmetanja su brzo počela stvarati heroje, lokalne, nacionalne, svjetske.
Običan, mali čovjek, lako se mogao identificirati sa svojim blatnjavim, krvavim junakom na travnjaku, potrošenim u želji da se upiše u strijelce. Bio je to sport upravo onakav, kakav je jedino i mogao biti, a da ostane radnički, da ga ne preuzme mašinerija elite.
Bila je to prilika da se radnici, sirotinja, najniži klasni stalež suoče sa vladajućom elitom, kao da su ravnopravni, da uzvrate nadigravanjem, kreativnošću, pa kada je bilo prilike i ismijavanjem, gospodarima, čiji su štićenici osnivali Građanske spram njihovih Radničkih timova.
Bio je to teren prilika, što su brisale granicu nadmoći buržoazije nad proleterijatom. Bila je to arena klasnog sukoba, u kojoj su mantinele hučale bujicom natopljenom znojem trudbenika, zgrčenih u iščekivanju božanske pravde na blatnjavom travnjaku.
Rađali su se klubovi iz industrijskih špalira, često noseći nazive tvornica ili proizvodne grane, rudnika, sirotinjskih četvrti, predgrađa. Nasuprot njih su nicali prirodni rivali finansirani od strane kapitalističke elite trgovaca, industrijalaca, bankara.
Nogomet je sve više postajao mitološki okvir sudara, poput antičkog narativa o čovjeku koji prkosi Olimpu, o junaku koji se drznuo odmjeriti snagu sa bogovima Drevnoga Svijeta.
A junaci su dolazili iz sirotinjskih četvrti, favela, sa društvenog dna, iz redova pregalaca, težaka, šljakera, koji su trliš mijenjali za dres, a cokule za krampone. Bili su simbol bunta, neostvarenih životnih prilika, akteri bajke u kojoj David postaje veći nego div, u kojoj se dječak sa blatnjavog dna uzdiže do Krova Svijeta na leđima pernatog zmaja.
Svaka sredina je uskoro imala svog lokalnog čarobnjaka u kopačkama, svog pehlivana sa loptom, a sve veći turniri, čiji je karakter nadilazio lokalne zajednice, porađali su globalnije heroje, megdandžije, barjaktare, uzdanice cijelih nacija a u nekim posebnim prilikama i cijeloga proleterskog svijeta.
Najveći od tih narodskih, radničkih, u očima običnih ljudi kosmičkih delija, jedan i jedini, neprikosnoveni Kralj, gotovo pa božanska ikona nogometa, neprikosnoveno i nedvojbeno je bio i ostao Diego Maradona.
Bio, ostao i ostat će najveći, jer nakon njega nogomet je počeo gubiti svoj temelj, mijenjala se pozadina, igrači su sve rjeđe, a na poslijetku nikako, mogli doći nepozvano i uči u legendu.
Prirodni okvir nogometa, kao svijeta prilika iz kojih su se sa prašnjavih kaldrma i favela rađali mitovi, postao je prošlost. Zamijenjen je ranim regrutiranjem, odgajanjem u nogometnim akademijama, profiliranjem i dresiranjem novih naraštaja bez imalo vlastite svijesti, bez mišljenja, bez stavova, bez ideja, istreniranim i dresiranim atletskim mutantima, bez srca i duše, bez vlastite volje, vezanim ugovorima o obavezama, zabranama i tajnosti, kalkulantskim mašinama za pravljenje novca.
Zato više niko nikada neće ugroziti zvjezdani status Maradone, “Božije ruke”.
Njegova veličina ogledala se u tome, što nije zaboravio odakle je i ko je, što je za njega sve imalo emotivnu vrijednost klasne borbe, sukoba Davida sa Golijatom, čovjeka protiv Titana. Bio je genije, koji je nosio igru, stvarajući od tima prosječnih igrača ubojitu i nepobjedivu mašineriju, kojoj je pobjedu donosio svojom drskošću dječaka sa ulice, naučenog, da se snalazi kroz život na svaki način.
Kada je on igrao, bilo je to srce u plamenu na terenu, a izvan njega je tim žarom pržio barikade socijalne nepravde i vraćao nadu i ponos trudbenika. Bio je glas malih, nevidljivih, bio je njihova baklja, koja rastjeruje mrak beznađa i inferiornosti čovjeka, čiji je svaki dan borba za preživljavanje.
Maradona je bio veći, čak i od igre, veći i od nogometa.
Tek sa Maradonom su elite shvatile koliko je doista opasan taj prostor “najvažnije sporedne stvari na Svijetu”, i da ga moraju staviti pod kontrolu, pa su to ubrzano i učinili. Svaki novi igrač poput Maradone za njih je bio potencijalni novovjekovni Spartakus, glas potlačene mase. To se moralo spriječiti i to su i učinili.
Nakon Maradone se taj manir mislećeg svetca sa greškom, svjesnog kamo pripada, rapidno gasio, ostavljajući sve manje prostora za buntovnike, politički i klasno osviještene, svojeglave.
Karakter je nestajao sa nogometne scene gaseći vatru prkosa i otpora kroz posljednje plamenove u gardu Cantone, Zidanea, Ibrahimovića, nestajali su stvarni heroji, a zamjenjivale su ih producirane, izrežirane lutke iz kojih dopire poruka unaprijed sročenih scenarija.
Uvođenje vara, pokušaj privatizacije FIFA-e, sramni ustupci Trumpu i dodjela nekakve smiješne nagrade u ime svjetskog nogometa finansijskom i političkom moćniku i tiraninu, sušta je suprotnost onome što nogomet čini najvažnijom sporednom stvari, snom potlačenih o prilici da nadigraju moćne.
Messi, Ronaldo, Mbappe, blijede su karikature istinskih nogometnih velikana, što, ne dotičući njihovu veličinu, tamo gdje je najvažnije, u karakteru, poturaju da su atletizam i tehnička performansa ono što tka čaroliju sa travnjaka.
Spremnost da se takve mehaničke strojeve za loptanje doživljava kao nogometne ikone, ukazuje na važnu društvenu i sociološku činjenicu o tihom nestajanju klasne svijesti, zbog čega se kolektivni identitet potlačenih masa razbija na fragmente okupljene oko nacionalnih i vjerskih iluzija o pripadanju nekakvom nad-imenitelju čija je funkcija uljuljkivanje u laž i gubitak historijskog fokusa.
Ta zabluda, da je bilo koja druga pripadnost važnija od klasne, dovodi do uranjanja u shizoidno odbacivanje vlastitog bića, kao stranog, a doživljavanju tuđeg, kao krajnje intimnog.
Neprijateljem se prepoznaje bijednik sa druge strane nacionalne ili vjerske linije razgraničenja, dok se elita, činjenično plemstvo današnjice, doživljava kao srodno, blisko, svoje, do te mjere, da je uboga masa spremna za te tajkune, vjerske lidere i nacionalne perjanice, dati ne samo svoje jadne živote, već i živote i budućnost svojih potomaka, umirući u zabludi, da toj eliti, društvenoj kremi, vjera, nacija ili država nešto uopšte znače, van kategorije potkusurivanja, odnosno dogovorene valute za trgovinu personalnim interesima.
Nekada je postojala radnička klasa, klasa proleterijata, svjesna sebe, svoje pozicije i uloge, kao i toga ko je nasuprot nje. Kada nije imala revoluciju, ta klasa se borila na travnjaku i tribinama nogometnih stadiona bruseći svoj duh otpora, a onda je počela, da zaboravlja, da tone u konzumerizam i populizam, nalazeći utjehu u lažnim vrijednostima, supstitutima stvarnosti i simulakrumima postojanja, kupljenim od nosilaca javnog mijenja, mešetara (dez)informacija, gospodara iluzija.
Sa radničkom klasom umire i nogometna klasa. Umire igra koja je više od igre. Umire najvažnija sporedna stvar.
Klasni neprijatelj nas je porazio do kraja, ubjedivši nas, da klase ne postoje, da smo svoji i kada su oni na nebu a mi na dnu, ukoliko u istu zastavu, istu himnu, isti grb i istog boga se zaklinjemo. Odabrani pak, koje puste sa dna, da se uspnu do Olimpa, ne ostaju naši, već postaju njihovi, mesmerizirani glasnogovornici sna o “mogućnostima”, o laži kojom nas drže u nadi i zabludi.
Umjesto ideje o tome da ih srušimo, oni su nam prodali ideju o tome, da im se navodno možemo pridružiti. Najveću prevaru ikada osmišljenu.