Jesam li za građansku?
Kakav bih to intelektualac bio, da nisam za građansko društvo, za kosmopolitizam, za čovječanstvo bez granica, vjere, rase i nacija?
Takav stav, međutim, u sebi podrazumijeva i spremnost da se svakom čovjeku dozvoli sloboda i pravo odabira, u mjeri u kojoj se time ne ugrožava slobode i prava drugoga.
Rođenjem sam Bošnjak, musliman, odrastao u tom kulturološkom i civilizacijskom kontekstu, pa htio ne htio, baš poput Kusturice, šta god da rekao i kako god da nijekao moj kolektivni identitet, on će vrištati iz svakog aspekta moga postojanja, djelovanja i stvaranja.
Koliko god se Meša ili Andrić ili nesretni Kusturica, Bazdulj ili Karajlić upinjali, da se odreknu pečata Bosne i kolektivnog umivanja, na izvoru bosanskohercegovačkog iščitavanja i življenja Islama, u srazu sa drugim religijama naroda tog tla, sa kojeg potiču, nikada istinski, osim u žudnjom prizvanim iluzijama, neće biti ništa drugo, do stablo, čiji korijeni sežu duboko u kolektivni identitet od kojeg bježe.
Tako, da koliko god čeznuo za nacijom čovječanstva i religijom univerzuma, moje korijenje je tamo odakle je krenulo klijati sjeme moga bića, natopljeno halovima i slikama unutar okvira moga odrastanja i voljnog ili nevoljnog, vidljivog ili nevidljivog pripadanja.
Moje je pravo, da se ne želim osjećati dijelom tog kulturološkog i semantičkog humusa, te je moje i pravo i sloboda, da ga se javno ili tajno odričem, no to ga iz mene neće izbrisati, ma šta govorio, vjerovao ili radio. To utisnuto iskustvo generacija determinirat će me tijekom čitavog mog postojanja.
Nove generacije možda, odnosno najvjerovatnije, neće u sebi nositi multiplicirani kulturološki kod, poput nas, koji smo odrastali u multinacionalnom, multireligijskom, multikulturološkom vilajetu. Bit će to neki čisti Srbi bez tragova hrvatsva i bošnjaštva u sebi i obratno.
Ta će čistoća, kojoj teže aktivno od devedesetih, a maštaju i pružaju joj ruke vijekove unazad, u konačnici ih učiniti jalovim, retrogradnim, zatucanim i nekreativnim, kako svako odsustvo trenja i miješanja milenijima čini svakoj izoliranoj vrsti.
No, generacija, kojoj pripadam, barem onaj njen urbani izdanak, plod je tog srastanja i u sebi nosi identitet sa tragovima drugih kolektiviteta, koliko god se od bilo kojeg od njih ograđivao i odricao.
Ta moja generacija, branila je Bosnu, krvarila za nju, davala dijelove tijela, uma i duše, za ideju, upravo te takve Bosne, koja je koktel kultura, vjera i nacija, stvaralački naboj dodirivanja različitosti i prihvatanja drugojačiosti.
Žrtvovali su se za ideju, koja očito više ne postoji.
Nestajati je počela, onoga trenutka, ne kada su je izdale komšije Srbi ili Hrvati, već onoga trenutka kada su Bošnjaci izdali one komšije Srbe i Hrvate, koji su uz tu ideju sa njima ostali, a izdali su ih tekbirom u ABiH, hodžama kao moralistima, Fatihama šehidima i mevludima, svjedočeći borbu za državu na nivo borbe za vjeru i naciju.
Ta izdaja se nije slučila greškom, niti sporadičnim nizom sitnih rezova u tkivo sekularnosti, već planski i sistematski, nevidljivim mehanizmima iz sjene, projektom, za koji je teško ne pomisliti, da se zgotovio u kakvoj kontraobavještajnoj kužini nečijih velikodržavnih, stoljetnih aspiracija i projekcija.
Tri decenije inkubacije te pošasti, dovelo je do sada već evidentne preobrazbe bošnjačkog identiteta, od inkluzivnog u rigidni, isključivi, krajnje netolerantni model životne prakse Islama, drugačije od one po kojoj smo bili prepoznatljivi, kao europejski muslimani, otvoreni, te u maniru i stavu, odijevanjem, komunikacijom i otvorenošću ka drugima, bliski i prihvatljivi vrijednosnom okviru zapadne civilizacije.
Tim projektom, je kulturni identitet Bošnjaka, po kojem smo bili specifični i prepoznatljivi, nagrižen korozijom arabizacije, ekstremne islamizacije i militarizacije. Namjesto mehkog duha Islama, na ratnim traumama i strahovima nakalemljeni su agresivni narativ i praksa, koji su potencirali razgraničenje spram svake vrste različitosti, dodira ili ne dao Bog miješanja.
Dakle, spram ideje o građanskom društvu sistemski je anemohorijom nametana desekularizacija društva, u svim dijelovima države bez obzira na vlast, srpsku, hrvatsku ili bošnjačku.
Nema građanskog društva ukoliko ono nije sekularno!!!
Međutim, Srbi i Hrvati, koji devalviraju sekularno društvo, ne zagovaraju ideju građanskog društva, te, bez obzira na konotaciju, nisu u koliziji niti kontradikciji, dok Bošnjaci, koji su prigrlili klerikalizaciju društva, glasno zagovaraju građanski model, nepomirljiv sa trendom u kojem se religijski okvir nameće svim procesima i egzistencijalnim tumačenjima.
Važno je ovdje napraviti distinkciju spram individualnog i kolektivnog prava na religijsku revitalizaciju, ali isto tako jasno to pravo odvojiti od pokušaja promjene diskursa, ka narativu, koji religiju nameće kao opšti, obvezujući i nezaobilazni temelj društvene dinamike.
Svako ima pravo na religijski sentiment i kognitivnu platformu koja će ga podržavati i hraniti u sustavu uvjerenja, kao i na vjersku praksu u skladu sa istima, dokle ne zadiru u prostor tuđih prava i egzistencije, no za prelazak društva u cjelini na neku vrst teokratije, očekivani minimum podrazumijeva barem neku vrstu javnog konsenzusa, a ne tiho, poturanje iz sjene, kakvome svjedočimo proteklih tri decenije.
Vratimo se sada građanskom izboru, kao intelektualnoj obavezi slobodnomislećeg čovjeka svjesnog zajedničkog porijekla i temeljnog apriornog prava na jednakost svakog pojedinca.
Odabir tog određenja čini se jedino ispravnim, humanim, u krajnjoj liniji naprednim i moralnim, no u ovakvim okolnostima, krije zamku narušavanja prava drugoga, a takva nije primjerena naznačenom motivu, već mu je kontradiktorna.
Naime, u kontekstu BiH zbilje, u kojoj Bošnjaci, čiji su lideri nespretno, ali prije će biti krajnje namjerno i smisleno, nacionalni identitet svezali i sa državnim i sa vjerskim, zagovaraju građansko društvo, takva inicijativa s pravom biva tumačena od strane drugih, kao pokušaj prikrivene majorizacije, pogotovo u kontekstu već spomenute desekularizacije društva, koju zdušno provode ti isti Bošnjaci.
Ta majorizacija je više nego očigledna, pod lošom krinkom zagovaranja građanske opcije, na primjeru izbora člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Tako su, kao da upravo žele potvrditi tendenciju majorizacije drugih, Bošnjaci, navodno zagrijani za građansko društvo, Hrvatima birali Komšića za predstavnika u Predsjedništvu.
Brane to time da je Komšić Hrvat, te da se bore za građansko društvo, kao ideal modernog Zapada, te da taj isti Komšić nije nacionalno već građanski orijentiran, kao i da ga oni ne biraju da napakoste Hrvatima već stoga što je najbolji političar u BiH i jedini koji se otvoreno usprotivio ludilu konstitutivnog predstavljanja. Pri tome Komšiću, navodno, nisu važni ni Bošnjaci, ni Hrvati, već isključivo interes države i građanske opcije.
E, pa lijepo.
Kao intelektualcu mi je drago, da postoji inicijativa prema građanskom društvu, ali mi je također neprihvatljivo da se ona realizira voljom Bošnjaka, bez pristanka drugih, a očito i isključivo samo preko interesa Hrvata.
Ideja građanske promocije prihvatljiva je u ovom BiH kontekstu jedino i samo kao jasan i nedvojben čin negiranja nacije i religije kao temelja društva, a takav čin je opet moguć samo i isključivo kroz spremnost većinske nacije, da se odrekne primata svog nacionalnog i vjerskog određenja, kao dominantnog političkog i državotvornog određenja.
Jednostavno, u praksi primijenjeno, to bi zorno bilo demonstrirano ukoliko bi se Komšić Željko, negirajući smisao nacionalnog ustroja države, kandidirao ispred DF-a za bošnjačkog člana Predsjedništva, te ukoliko bi ga ti isti Bošnjaci, koji se deklariraju kao građanski orijentirani, većinskim brojem glasova nametnuli bošnjačkom biračkom tijelu, kojem je dominantni odabir nacionalno- vjerski.
Komšić bi time negirao smisao konstitutivnosti naroda u Ustavu BiH iz Dejtona, te bi navodni građanski orijentirani Bošnjaci pokazali, da im je građanska, ka državi i interesu svih usmjerena inicijativa, važnija od bilo kojeg drugog zajedničkog imenitelja.
No, niti se Komšić kandidirao za bošnjačkog predstavnika, niti bi građanski Bošnjaci u tom slučaju za njega glasali.
Stoga je vrijeme, da se Bošnjaci, Željkovi glasaći, sa tih samoobmanjivanja i laži usmjere na projekte, koji zagovaraju istinski bolju budućnost, napredak i kvalitetniji život, veće minimalne i prosječne plate, bolje socijalne i zdravstvene programe , zaštitu prava i interesa radnika, razvoj i očuvanje proizvodnje, usvajanje prosperitetnih zakona i europske integracije.
DF je strašna UBLEHA, užasna podvala, čiji je jedini cilj destabilizirati državu, narušiti međunacionalne odnose i priskrbiti pojedincima ostvarenje privatnih interesa, te se opet moramo vratiti na ideju o tome, kako je teško ne sumnjati u postojanje kontraobavještajnog projekta iza svega toga, projekta čija je meta dezavuiranje ugleda i imidža nas Bošnjaka i bosanskih muslimana u očima kršćanske Europe, onoga dijela svijeta, kojem geopolitički, a činjenica je i kulturološki i civilizacijski pripadamo.
Kao intelektualac prihvatam naravno i pravo Željko-vih glasača da nastave lagati i sebe i druge!